Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima ne smije donositi ishitreno, po žurnom postupku, zbog osobnih ili stranačkih interesa i sl., jer treba dati priliku iseljenicima i onima koji poznaju problematiku iseljeništva, da iznesu svoje mišljenje, primjedbe i dopune.

Ministarstvo iseljeništva uspostavljeno je odmah po osnivanju prve Vlade Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. Bila je to politička ideja koju je odgovorno zagovarao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. On je već prije uspostave suverene Hrvatske uočio velike mogućnosti hrvatskog iseljeništva[1]. Osnivanje Ministarstva iseljeništva, raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao „ustaška emigracija", dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji, koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.

Prvi ministar Gojko Šušak

Prvim ministrom Ministarstva iseljeništva imenovan je Gojko
Šušak, povratnik iz Kanade. Zadaća Ministarstva iseljeništva bila je
uspostava svekolikog povezivanja Hrvatske sa raseljenim Hrvatima diljem
svijeta te jačanje diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima
žive iseljeni Hrvati. Gojko Šušak u svom je mandatu uglavnom putovao sa
zadaćom povezivanja domovine i iseljeništva, tumačenjem prilika u
domovini i priprema za obranu. Zbog oružane srpske pobune u Hrvatskoj
početkom 1991., Gojko Šušak bio je imenovan najprije zamjenikom ministra
obrane, a zatim 18. rujna 1991. postaje novi ministar obrane.

Slijedećim
ministrom Ministarstva iseljeništva 2. prosinca 1991. g. imenovan je
Dr. Zdravko Sančević, povratnik iz Venezuele. Pod njegovim vodstvom
započinje namjensko ustrojavanje i organiziranje Ministarstva
iseljeništva. Zadaća je bila donošenje potrebne zakonske regulative o
iseljeništvu, zatim diplomatska, gospodarska, kulturna i informativna
povezanost Domovine s hrvatskim iseljeništvom. U ministarstvu se
uspostavljaju odjeli za iseljeništvo i hrvatske manjine. Hrvati u BiH
smatraju se entitetom i nisu u nadležnosti Ministarstva iseljeništva. U
skladu tih promjena broj zaposlenih raste do 14 djelatnika. Dr. Sančević
bio je ministar za iseljeništvo nažalost prekratko, samo do 12.
kolovoza 1992. Tada se u sazivu četvrte Vlade Republike Hrvatske s
predsjednikom Hrvoje Šarinićem, predlaže ukidanje Ministarstva
iseljeništva.

Josip Manolić bio je tadašnji šef Ureda za zaštitu
ustavnoga poretka, tijela koje je koordiniralo svim tajnim službama.
Prema usmenoj informaciji on je predložio predsjedniku dr. Franji
Tuđmanu ukidanje Ministarstva iseljeništva zbog navodnih primjedbi o
štetnom dojmu takvog ministarstva na strane vlade u inozemstvu. U to
vrijeme bila je u jeku svekolika ratna i humanitarna pomoć Hrvatskoj te
je takva odluka Hrvate u iseljeništvu neugodno iznenadila.

Istovremeno,
u rujnu 1992. mandat predsjednika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog
sabora (7. rujna 1992. – 24. svibnja 1994.) dobiva Stjepan Mesić
tadašnji član HDZ-a. Tadašnji tajnik sabora, u cijelom Mesićevom
mandatu, bio je Anđelko Sikirić, dipl. iur. (1991-1994). Potrebno je
bilo pripremiti usvajanje prijedloga nove Vlade, što je radilo tajništvo
Sabora. Iseljeništvo je doznalo da se sprema ukidanje Ministarstva
iseljeništva i s takvom odlukom bilo je vrlo nezadovoljno. Kao tadašnji
pomoćnik ministra iseljeništva poznato mi je bilo da su iseljenici
poslali pojedinačna i skupna prosvjedna pisma u Sabor kako bi se
saborski zastupnici založili za opstanak Ministarstva iseljeništva i
njegovog uključenja u četvrti saziv Vlade. Pouzdano se zna da su iz
najmanje dva iseljenička središta poslana pisma, adresirana pojedinačno
na imena i prezimena tadašnjih svih saborskih zastupnika i druga skupno
potpisana pisma adresirana na predsjednika sabora Stjepana Mesića.
Poimence adresirana pisma na sve saborske zastupnike, nikada nisu
isporučena. Može se zaključiti da su neovlašteno zadržana unutar
tajništva Sabora, jer je s poštarske strane nemoguće da nijedan
zastupnik nije dobio takvo pismo. Kako zastupnici nisu zaprimili pisma
nitko nije pokrenuo raspravu u Saboru o pristiglim primjedbama iz
iseljeništva i štetnosti ukidanja Ministarstva iseljeništva. Tako je
Ministarstvo iseljeništva šutke ukinuto. Dr. Zdravka Sančevića, dobrog
poznavatelja hrvatskoga iseljeništva, predsjednik dr. Franjo Tuđman
imenovao je prvim opunomoćenim veleposlanikom Hrvatske u Bosni i
Hercegovini (1992 – 1996), a po isteku mandata postaje zastupnik u
Hrvatskome državnom saboru i predsjednik Odbora za useljeništvo.

Djelatnost
Ministarstva iseljeništva kasnije se pokušala preustrojiti kroz
Hrvatsku maticu iseljenika, no to nije bilo više na dovoljno utjecajnoj
zakonodavnoj razini. Upravo obrnuto, ravantelji HMI mjenjali su se po
odlukama Vlade koje su dolazile na vlast, temeljem političke podobnosti,
a ne po poznavanju problematike, radnom elanu i iskustvu u interesu
iseljeništva.

Nezadovoljstvo iseljeništva je raslo, jer se
primjećivala sve veća samovolja i inertnost administracije što preraslo u
odbojnu birokraciju koja uopće nije prihvaćala potrebe, status,
potencijal i prava iseljenika, za razliku od nekih drugih zemalja s
velikim populacijama iseljenika koje su to pozitivno i korisno riješile
(primjerice Italija). Stoga peta Vlada Republike Hrvatske uvodi ponovno
odnos prema iseljeništvu novim Ministarstvom povratka i useljeništva (od
svibnja 1995. do lipnja 1999.). Ministrom je imenovan Marijan Petrović,
poduzetnik i povratnik iz Kanade. Ministarstvo djeluje s 39 zaposlenika
i ostvaruje zakonske pomake i gospodarske rezultate. No i to
Ministarstvo povratka i useljeništva se ponovno ukida, nastupom sedme
Vlade Republike Hrvatske s predsjednikom Ivicom Račanom. Kasnije se
uspostavlja Uprava za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo pri
Ministarstvu vanjskih poslova.

Slična situacija događala se i sa
zastupnicima iseljeništva u Hrvatskom (državnom) saboru. Njihov broj
stalno se je smanjivao; od prvotnih 12 zastupnika iz iseljeništva do
sadašnjeg prijedloga 3 fiksna zastupnika Hrvata izvan Hrvatske. Potrebno
je razlikovati potrebe Hrvata iz iseljeništva, Hrvata nacionalnih
manjina u susjednim zemljama i Hrvata u BiH. Nedavno je HRT 1.
program[2], u emisiji „Glas domovine", emitirao razgovor s dr. Ivanom
Bagarićem, sadašnjim zastupnikom i predsjednikom saborskog Odbora za
Hrvate izvan Republike Hrvatske i promicateljem Zakona o odnosima
Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske kao „nove strategije" prema
iseljeništvu. Bagarić je izjavio da je do sada Hrvatska imala samo
članak 10. Ustava Republike Hrvatske koji je definirao odnos i obvezu
Hrvatske prema dijelovima svog naroda izvan Republike Hrvatske. Zatim je
ustvrdio: „Međutim, nažalost, ni jednog više dokumenta, niti zakona,
niti strategije, niti kakvog drugog dokumenta koji bi definirao taj
odnos. Ovo je prvi put da Vlada pristupa ovom problemu, odnosno ovom
pitanju, na jedan sustavan način". Nažalost takva izjava ničim
utemeljena, posve je netočna, jer prešućuje svu predhodnu kronologiju.
Primjerice, da je Ministarstvu iseljeništva od novog mandata 2. prosinca
1991. omogućen nesmetan i kontinuiran rad, odavno bi bio donesen Zakon o
iseljenicima, uređeni skladni odnosi sa hrvatskim iseljeništvom, poput
onih o broju saborskih zastupnika, mogućnostima glasovanja, prava na
državljanstvo i dr.

Na novopredloženi Zakon o odnosima Republike
Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske uslijedile su krupne primjedbe. Tako
je dr. Zdravko Sančević u Hrvatskom fokusu[3] (17. kolovoza 2011.) naveo
ozbiljne dopune tog Zakona. On smatra da je Hrvat svaki onaj tko se
identificira s hrvatskim narodom – nacijom i može svoje podrijetlo
dokazati, pa i nekoliko koljena unazad. Ni jednog Hrvata se ne smije
diskriminirati po rasi, boji kože ili bilo kojim antropološkim
karakteristikama, niti po mjestu rođenja ili po vjeroispovijesti,
ispravno traži Sančević.

Oko 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka u 50 država

Cijeli niz ozbiljnih primjedbi na
prijedlog Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske
iznosi i bivši saborski zastupnik i ravnatelj HMI Ante Beljo, povratnik
iz Kanade, u Glasu koncila od 25. rujna 2011. te najavljuje: »Bit će
ustavna tužba protiv diskriminirajućih odredaba!« Navodeći postupnu
redukciju od 12 na 3 zastupnika iz iseljeništva ukazuje na sve anomalije
takvog dogovora, onemogućavanja glasovanja u inozemstvu i smatra kako
je Zakon nemoralni sporazum sadašnjeg HDZ-a i SDP-a[4]. Beljo je
izjavio: „Ne znam da postoji i u jednoj iseljeničkoj zemlji na svijetu
takav neprimjeren odnos matične države prema vlastitim pripadnicima
svoga naroda koji živi izvan granica". Beljo navodi brojku od oko 4
milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive u više od 50 država
svijeta odnosno oko 400.000 hrvatskih državljana s pravom glasa koji
žive izvan Republike Hrvatske.

Temeljem navedenog proizlazi da se
Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske ne smije
donositi ishitreno, po žurnom postupku, zbog osobnih ili stranačkih
interesa i sl., jer treba dati priliku iseljenicima i onima koji poznaju
problematiku iseljeništva, da iznesu svoje mišljenje, primjedbe i
dopune.

Zaključno: Od izigravanja do neiskorištenih mogućnosti
političkih, diplomatskih i gospodarskih potencijala hrvatskih iseljenika
prošlo je više od 20 godina. Nepovjerenje Hrvata izvan Hrvatske prema
vlastima u Hrvatskoj samo se produbilo. To je neprocijenjiva i
nemjerljiva šteta za hrvatski narod i hrvatsku državu. Ključno je bilo
ukidanje Ministarstva iseljeništva krajem 1992. godine. Kome je smetalo
Ministarstvo iseljeništva u situaciji kad je iseljeništvo najviše
pomagalo Hrvatskoj? Danas se lakše zaključuje zašto su neki utjecajni
političari, poput Manolića i Mesića, tada bliski savjetnici predsjednika
dr. Franje Tuđmana i visoko pozicionirani dužnosnici HDZ-a, u stvari
radili protiv reguliranja prava i uspostave odnosa s hrvatskim
iseljeništvom. U posljednjih 20 godina postalo je razvidno da su
postojale, a i danas postoje lijeve političke snage, kojima ideja
povezivanja hrvatskog iseljeništva s Domovinom nikada nije bila draga.
Slijednici te politike nikada nisu imali želju uspostave odgovornih
političkih i gospodarskih odnosa s raseljenim dijelom hrvatskog naroda u
svijetu. Neki od njih, poslije 2000.g., svoje su animozitete prema
iseljeništvu i javno iskazivali – piše HRsvijet.net

Damir Borovčak