Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.
Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u
Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između
Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju.
Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao
Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja
objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron
slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo
kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu
sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima
noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz
njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara
svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa
je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi
postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti
današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg
nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među
nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome
naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove
snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je
djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio
da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego
Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan
riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha,
silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka
ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka,
uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist
donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa
svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je
krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«,
sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao
sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između
čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju
euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na
svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je
snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine
novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj
savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao
najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako
potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima,
nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa
je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je
istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke,
smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se
nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz
nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila
važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak.
No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i
svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći
euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo.
Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji
je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica
Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske
naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U
euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka.
Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i
postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao
kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv
nas, kliče sveti Pavao.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu.
Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz
Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da
je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima
snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva.
Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje
raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako
stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.
Dr. Tomislav Ivančić