IVANA ĆAVAR
Ivana Ćavar (Široki Brijeg, 1973.) diplomirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1999. u klasi profesora Vasilija Jordana. Magistrirala je 2005. na poslijediplomskome studiju Ars Sacra na ALU na Širokom Brijegu. Nagradu Collegium Artisticum za crtež dobila je 2006., 2009. i 2011. Radi kao docentica na ALU na Širokom Brijegu. Izlagala je na jedanaest samostalnih i preko osamdeset kolektivnih izložbi.
Uz izložbu slika Ivane Ćavar
Temeljno naslijeđe moderniteta u formalnim karakteristikama likovne umjetnosti, nesumnjivo je redukcija. Ne misli se pri tome samo na pojednostavljivanje kompozicija i odustajanje od ikonografske složenosti, već primarno na simplificiranje svakog pojedinog oblika, na oduzimanje opisnosti. Nema dvojbe da se sloboda koja je data slici morala potvrditi i odustajanjem od same slike, istim načinom na koji se dijete odvaja od svojih roditelja što više razvija osjećaj individualnosti, ali skloniji sam vjerovati da su neke duboke promjene u društvenoj dinamici, a ne temeljne biološke zadatosti odrastanja, bile motivator i drugačijih estetskih polazišta.
Oslobađanje društva i razvijanje individualnosti rezultirali su novim idejama u umjetnosti, od različitih vrsta realizama, apstraktnog slikarstva, land, pop, op –arta, performansa i objekata. Ni jedan od tih stilskih pravaca nije nestao u korist drugoga, sve se to događalo paralelno i događa se još i danas! (Kada razmišljam o oslobađanju društva, ne mogu ne spomenuti činjenicu da su u tzv. „prvoj zemlji demokracije“, SAD-u, žene dobile pravo glasa tek 1920., dakle prije manje od sto godina! Više je nego uočljiv raskorak između slobode Marcela Duchampa da izloži pisoar u muzeju 1917. godine i činjenice da ni te ni naredne dvije godine američka žena nije smjela izaći na izbore.)
Pa što je onda u redukciji što predstavlja spomenuto „temeljno naslijeđe moderniteta“? Čovjekov biološki razvoj ne prati eksponencijalno umnažanje (i zadržavanje) informacija, što potkrjepljuju mnogi znanstveni eksperimenti, pa suprotnost tome putu brzine, zagušenja, površnosti i bezosjećajnosti, predstavljaju suvremena društvena kritika i pokreti sporosti i razmišljanja (Michel Houellebecq, Carl Honoré i mnogi drugi).
Nova želja za osvješćivanjem svijeta oko sebe, za posvećenjem pažnje detaljima i drugim ljudima, u konačnici za izdvajanjem vremena u interesu uživanja u umjetnosti, svoj fizički oblik u likovnim umjetnostima dobiva upravo redukcijom mimetičkog slikarstva, potenciranjem jednostavnosti i čistoće.<p></p>
Kada Ivana Ćavar slika, ona razmišlja o tim i takvim obrascima vizualnog jezika; svako djelo je mala priča, situacija, opažaj, u kojima istim slikarskim postupcima kolorističkih fasetiranja gradira opisnost prizora, od narativnog Kišnog razgovora do gotovo sasvim apstraktnog Ljeta u gradu.
I nazivi slika svejednako prate vizualnu manifestaciju pa je korelativ naziva Kišnog razgovora opis dvoje ljudi koji stoje pod kišobranom, dok je sadržaj slike Ljeto u gradu neizravno povezan s nazivom. On predstavlja željeno iščitavanje vizualnog koda i mnogo je ovisniji o kontekstu od prethodne slike.
Tome pridonosi činjenica da Ivana Ćavar slikane particije čiste boje slaže jednu uz drugu bez uvijek jasno određene prostornosti i njihovih međusobnih odnosa. Ta vrsta redukcije ključna je za proizvodnju misaonog značenja slike koji je tek jedim dijelom ovisan o slici, a drugim dijelom o onome tko sliku gleda. <p></p>Vratimo li se trenutak na formalnu razinu, primjećujemo kako crtež nije onaj koji definira oblike i prostor, već je naknadno dodani jednakovrijedni element koji razdvaja ili pojačava polje boje.
Koloristička usuglašenost očituje se prvenstveno u nekoliko valera manje zasićene plave koja u sebi ima ponešto sive ili ljubičaste, potom ružičaste i žutih tonova koji idu do okera, uz poneki proplamsaj jarke narančaste, što je sav registar njenih slika. Takvim oduzimanjem zasićenosti bojama, odnosno gašenjem njihovih iskričavih amplituda, ponovno se postiže redukcija tonskog raspona i harmonizira slika. Isključivanje elementa dubine iz slikane cjeline potvrđuje rečenu želju umjetnice da stvori prizor koji neće dovršiti priču, koji neće biti jednoznačan i sadržajno plošan (možda može djelovati kao oksimoron da se plošnošću slike potencira sadržajna dubina, ali ovaj cijeli tekst posvećen je upravo obrazlaganju toga dvojstva čija manifestacija ovisi o obrnuto proporcionalnoj međuovisnosti).
Naslijeđe moderniteta stoga nije izravno „serviranje“ gotove poruke, što je jedan od omiljenih postulata akademskog pristupa 19. stoljeća, a, gle čuda, i suvremenog konzumerističkog društva! Ono je bunt koji nije rušilački, nego konstruktivni, koji ne poništava, nego mijenja, ono je oslobođena misao pojednostavljenja i osobitosti, pri čemu pojednostavljenje ne ugrožava harmoniju, a osobitost ne narušava cjelovitost.
Marin Ivanović
U Cite’Internationale des Arts u atelieru 17. veljače, otvorena je izložba slika magistrice slikarstva Ars sacra Ivane Ćavar. ‘Traci sunca’ je četvrto samostalno predstavljanje slika širokobriješke autorice Ćavar pariškoj publici.
Na otvorenju nsu nazočili mnogi prijatelji sa pariškom adresom između ostalih i Veleposlanik Bosne i Hercegovine u Parizu dr.sc. Ivan Orlić.
Na uvodu je govorila Clara Tomic Bleibtreu, izdvojila je dio o kulturnom značaju Hercegovine, o ljepoti njenog planinskog i mediteranskog podneblja, a spomenula je i ratne nedaće koje su je zadesile prije dvadesetak godina.
U Parizu se spominjalo i osnivanje Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu pri Sveučilištu u Mostaru kao jedne svjetle i pozitivne pojave koja se dogodila odmah poslije rata.
O IVANI ĆAVAR
Nakon završetka studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji u klasi prof. Vasilije Josipa Jordana, slikarstvo i pedagoški rad Ivane Ćavar na ovoj akademiji je prisutno od 1999. godine.Svakodnevnim, kontinuiranim nastojanjima u vlastitom likovnom izričaju, kao i neprekidnim traganjem unutar vlastite nutrine, slikarica Ćavar doprinosi optimističnom vidu postojećeg života.
Okrenuta prema osluškivanju svoga unutarnjeg bića, bez ikakvih utjecaja materijalnih, kao ni onih tehnoloških dostignuća današnje civilizacije, ona pronalazi uvijek nove razloge za stvaranjem njenih novih individualnih unutarnjih krajolika.
Ovime je jasno da slike autorice Ćavar pripadaju poetskoj apstrakciji, podudarajući se time s terminom kojeg je prije desetak godina predložio Tomasello nastojeći njime objasniti jedno novo istraživanje koje je usmjereno prema duhovnom, onom nesvjesnom pejsažu čovjeka.
U predgovoru koji prati ovu izložbu, Marin Ivanović primjećuje da nova želja za posvećenjem pozornosti detaljima i drugim ljudima, svoj fizički oblik u likovnim umjetnostima dobiva upravo redukcijom mimetičkog slikarstva, potencirajući jednostavnost i čistoću. Kada Ivana Ćavar slika, ona razmišlja o tim i takvim obrascima vizualnog jezika.
(recenzije)
foto: Ivana
ŽIVOTOPIS
Ivana Ćavar rođena je 22. prosinca 1973. na Širokom Brijegu. Osnovnu i srednju školu završila je na Širokom Brijegu.
Diplomirala je slikarstvo 1999. na ALU u Zagrebu u klasi prof. Vasilija J. Jordana. Studijski je boravila u Parizu 1999. godine. Magistrirala je 2005. na poslijediplomskom studiju Ars Sacra na ALU na Širokom Brijegu.
Član je ULUBiH-a od 2005. i ULU En Face-a od 2011.
Izlagala je na devetnaest samostalnih i preko stotinu kolektivnih izložbi. Sudjelovala je u radu dvadeset i jedne umjetničke kolonije.
Pohvalnicu ALU Zagreb dobila je 1999. za uspiješan rad tijekom akad .godine 1998./1999. Nagradu “Collegium Artisticum” za crtež dobila je 2006., 2009. i 2011. Na 7. Bijenalu umjetnosti minijature Bosne i Hercegovine 2013. dobila je nagradu za grafiku.
Radi kao izvanredovni profesor pri kolegiju Mali akt ll, Plastična anatomija l i ll, Uvod u diplomski rad i slikanje na ALU na Širokom Brijegu.