Grad je strukturirani prostor, kojega oblikuje čovjek, a onda taj isti urbani milje interaktivno i proaktivno oblikuje čovjeka; njegovu svijest, njegovu mentalnu strukturu, njegovo ponašanje i djelovanje, njegov život svagdanji.
Živimo u svijetu nezdravih urbanih betonskih i pleksi-čeličnih konglomerata, otuđeni u mravinjacima, koji nam nameću/doziraju stresni tempo i nelagodu. Načičkani soliteri i neodmjereni tržni centri nam zaklanjaju sunce i modeliraju sve manje eststki i prirodno centriranu percepciju prostornog miljea.
Ivana Ćavar nam pak na svojim uljanim platnima, Hundet Wasserovski, nudi imaginarne gradove u čistoj boji i u najblještavijem svijetlu i sijaju.To su sigurnim namazima i potezima prelijepo eststizirane strukture, koje se pojavljuju kao realne utopije. Ivanini gradovi dalkeo prevazilaze arhitektonsko-urbanističke posavke o arhitekturi zemlje, vode, sunca, zraka. To je kozmička arhitektura i urbana struktura okrenuta nebu, svetome, nedostižnome, sveznajućem „savršenom biću“, koje i od čovjeka traži da žari svijetlošču i da poštuje besprijekorno uređene odnose zvijezda na nebu i nebeskih tijela, koja u besćutnom i nepreglednom svemiru žive u ljubavi, pravednosti, dobroti i neprolaznosti.
Ivanina platna jasnim odabirom svake boje, sturkture i poteza ukazuju na sistem beskonačnih mogućnosti nijansi svake boje ponaosob. Ona nam daje boje osunčane životnom svijetlošću mediteranskog sunca, gdje su one i de facto „najjače“. U zamišljenim i slikarski briljantno naslikanim gradovima Ivane Ćavar su bojom vidljive nama nečujne freknvece titrajućeg svemira, neopisivi sklad i harmonija zvukova titrajućih atoma i grandiozmih nebeskih tijela, koja ih oponašaju i slijede. To su brojevi i ingeniozne matematičke operacije, koje Božijom točnošću dopiru do svake duše, do svakog čovjeka, koji neumitnom profanošću osiromašene svakodnevnice na zna da ih dekodira i prepozna i da sebe vidi kao dio svega i sve Božansko i humano u sebi samome.
I kao što možemo govoriti o gradovima na vodi, u dolinama, na obalame rijeka, na brežuljcima i plalninama, tako nam ovu tipologizaciju Ivana Ćavar obogaćuje sa svojim svijetlećim božanskim gradovima, koji koliko god su utopistični, toliko su mogući i realni.
To su gradovi za humanijeg, prosvijetljenijeg i ničim nepodijeljenog očovječenog čovjeka, lišenog sopstvenog ega, čiji je pogled uprt u svadruga i drugačija ljudska bića kao u jedan supstrat Zemljana.
Izložene slike u ciklusu imagirnarnih gradova, koji osim vrhunskog zanatskog aspekta nudi Ćavareva (pretakanjem materije, oblika, zvuka, brojeva i matematičkih operacija u čiste boje, koje retroaktivnom sinestezijom oplemenjuju i aktiviraju sva čula) pokreću i intuitivno, šesto čulo u spoznaji nužnosti kozmičke harmoje Nature naturate i nature naturans.
(povodom Izložbe „Imaginarni rukopisi“, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, 20.11.14.)
Prof. Dr Besim Spahić