Bečka filharmonija je, kao i mnogi u Austriji, dugo željela stvoriti sliku o sebi kako su bili tek “žrtve” pripojenja nacističkoj Njemačkoj. Ali čak i Novogodišnji koncert iz Beča je – izum nacista!

“Detaljno proučavam odnose u kazalištima i novinama u Austriji. Osobito i svijet glazbe u Beču. Katastrofalna bilanca! Gotovo sami Židovi i židovsko društvo…” To je zapisao Joseph Goebbels u svoj dnevnik, pet dana nakon pripojenja Austrije Njemačkoj u ožujku 1938.
Oliver Rathkolb Povjesničar Oliver Rathkolb i drugi suradnici su dugo trebali dok su otkrili mračne tajne

Te retke o “katastrofi” citira i povjesničar Oliver Rathkolb o nimalo slavnim danima Bečke filharmonije. Jer u tom, već tada glasovitom orkestru, bilo je dovoljno nacista da “očiste” nepoželjne. Jer četvrtina muzičara Bečke filharmonije bili su članovi nacističke stranke NSDAP i prije 1938. – dok je ta stranka u Austriji zapravo bila zabranjena!

1942. je već bilo sasvim jasno, tko svira u Bečkoj filharmoniji: od 123 aktivna člana je njih 60 nosilo stranačku značku s kukastim križem na reveru svog fraka. Usporedbe radi: i u sjedištu “Reicha”, u Berlinskoj filharmoniji je od 110 glazbenika samo njih 20 bilo članovima nacističke stranke.

Doslovce “leševi u podrumu”

Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, mnogi u Austriji su rado tvrdili kako je ta zemlja bila “prva žrtva” nacističke Njemačke i kako nisu imali nikakve veze sa zločinima. Tako se i Bečka filharmonija dugo vremena rado predstavljala kao zaseban svijet glazbe i svojim Novogodišnjim koncertima je stekla svjetsku slavu i izvan kruga ljubitelja klasične muzike. Isto tako, orkestar je i švicarskom povjesničaru Fritzu Trümpiju dugi niz godina nijekao da ima ikakvih “leševa u podrumu” iz nacističkog doba.
Zgrada opere u Beču Pod zgradom Opere su doista bili pohranjeni – barem podaci o žrtvama. Jer Bečka filharmonija zapravo nije državna institucija, pa zato nije bila niti prisiljena objaviti sve detalje iz svoje prošlosti.

Ali zahvaljujući informaciji koju je dobio od jednoga glazbenika samih Bečkih filharmoničara, Trümpi je otkrio kako bečka zgrada Opere gotovo doslovce doista ima “leševe u podrumu”. Jer u katakombama pod zemljom je smještena i kartoteka osoblja i muzičara Filharmonije, pa tako i bilješke o glazbenicima koji su dobili trenutni otkaz nakon “pripojenja” – zato jer su bili Židovi.

Trümpi i povjesničarka Bernadette Mayrhofer su otkrili imena 13 glazbenika koji su bili “nečiste krvi” – ili su bili u braku sa Židovima. Mnogi od njih su nestali u koncentracijskim logorima, neki su morali pobjeći u inozemstvo – poput violinista Arnolda Roséa, šogora Gustava Mahlera.

Zanimljive priče – i o nacistima

Još su zanimljivije opaske u kartoteci osoblja o pripadnosti glazbenika u nacističkoj stranci i drugi dokumenti o nagradama i priznanjima koja su dobili kao vjerni sljedbenici. Gotovo je apsurdno kako je za vrijeme nacističkog režima na čelu Bečke filharmonije bio Wilhelm Jerger, kontrabasist i član elitnih SS-jedinica koji je vjerno provodio naredbe o “rasnoj čistoći” glazbenika i muzike koju će orkestar svirati.
Baldur von Schirach Zločinac je izgubio svoj počasni prsten – ali je i dugo nakon rata dobio kopiju!

Ali čak ni on nije bio toliko okorjeli nacist kao trubač Helmut Wobisch. I on je bio član SS-jedinica i štoviše, čini se kako je i osobno sudjelovao u jurišu na ured austrijskog kancelara Engelberta Dollfußa – i likvidaciji demokratski izabranog predsjednika vlade, do tada nezavisne Austrije.

Za vrijeme rata glazbenici Bečke filharmonije uživali su u svim privilegijama, a bili su pošteđeni i od slanja na bojišnicu. S druge strane, Bečka filharmonija je nalazila načina da se ulizuje nacističkim vlastodršcima pa je tako “počasni prsten” Bečke filharmonije dobio i guverner Beča, Baldur von Schirach koji je osobno odgovoran za deportaciju tisuća židova iz toga grada.

Obračun s nacistima na “austrijski način”

Nakon rata, makar je gotovo polovica članova Filharmonije bila u nacističkoj stranci došlo je do čistke – naravno, na “austrijski način”. Šestoro je poslano u mirovinu, a četvoro su dobili otkaz. Ali od tih četvoro ih se dvoje – vratilo u Bečku filharmoniju, a jedan od njih je bio trubač i SS-ovac, Helmut Wobisch.
Leonard Bernstein Bernstein je dirigirao u Beču – i očito imao čudan smisao za humor.

Gotovo je nevjerojatno kako je Wobisch već 1953. dobio uvjerenje kako je bio tek zaluđeni sljedbenik nacista i ubrzo potom se uspeo čak do direktora Bečkih filharmoničara! Zapravo, svi su znali njegovu prošlost pa je čak i američki dirigent (židovske vjeroispovijedi) Leonard Bernstein cijenio Wobischa koji je “znao sve i svakoga” i zvao ga “moj najdraži nacist”.

Wobisch je doista “znao sve i svakoga” – i nije zaboravio niti stare prijatelje. Na primjer, ratnog zločinca i guvernera Beča, von Schiracha koji je u Nürnbergu osuđen na 20 godina zatvora. Izašao je 1960. i kako tvrdi njegov sin, neki nepoznati izaslanik Bečkih filharmoničara mu je donio poklon: kopiju “počasnog prstena” tog orkestra čiji je original izgubio u vrtlogu poratnih godina. Prilično je izvjesno da je prsten dao napraviti – direktor Filharmoničara Wobisch.

Neslavna, ali ipak prošlost Bečkih filharmoničara

I kada je riječ o Novogodišnjim koncertima, Bečki filharmoničari su nakon rata tek nastavili tradiciju koju su počeli 1939. kako bi, po želji nacista, uveseljavali vojnike na bojišnicama. Donekle je bio problem što je glavni skladatelj te priredbe i “kralj valcera”, Johan Strauß četvrtinom “svoje krvi” – bio Židov. Ali i to se riješilo na tradicionalni, nacistički način: nalaz o “čistom” podrijetlu Straußa je bio iza čeličnih vrata sefa Hitlerovog ministra za propagandu, Goebbelsa.
Bečki filharmoničari Bečki filharmoničari su imali slavnih dana i još uvijek su među najboljim orkestrima na čitavom svijetu. Ali, ne mogu pobjeći od ne tako slavnih trenutaka.

Ipak, koliko god da su se Bečki filharmoničari desetljećima trudili “pomesti pod tepih” što je bilo za vrijeme nacizma, tako i oni danas aktivno sudjeluju i pomažu u otkrivanju mračnog dijela svoje povijesti. Jer kako kaže i sadašnji direktor orkestra, Clemens Hellsberg: “Mi ne možemo reći: prva izvedba Osme (simfonije) od Brucknera, Druge i Treće Brahmsa, Devete Mahlera, to smo bili mi. Ali od 1938. do 1945. – to su bili neki drugi muzičari. To se ne može zamisliti.”
izvor: Deutche Welle