Identificirani posmrtni ostaci pobijenih fratara

Širokobriješki fratri Melkior Prlić, Zdenko Zubac i Julijan Kožul ubijeni su, zajedno s još 15 osoba, 1945. godine od strane partizana-komunista na masovnom stratištu u zaselku Lovrinčevići kod Zagvozda – potvrdila je forenzička analiza koju je proveo zavod za sudsku medicinu iz Splita. Pregled kostiju potvrdio je da su žrtve likvidirane, jer su na kostima 11 osoba otkrivena strijelna oštećenja, većinom na kostima glave, a nekolicina ih je bila i vezana žicom. Pokop posmrtnih ostataka trojice širokobrijeških fratara bit će 9. listopada u Širokom Brijegu. www.radiosirokibrijeg.com

Franjevci u Hercegovini

osnivači škola
stradnje fratara
(preuzeto sa www.franjevci.info)

U PRVOJ JUGOSLAVIJI

Hercegovci su mislili da će austrougarska carevina i nakon poraza u Prvomu svjetskom ratu (1914.-1918.) ostati, samo da će je pobjedničke sile drukčije urediti. Njihovo je mišljenje bilo da će južni Slaveni u carevini postati jedno političko tijelo, kako je to predviđala tzv. svibanjska deklaracija južnoslavenskih zastupnika u bečkomu saboru. Bilo je veliko iznenađenje u Hercegovini kada je odlučeno osnovati državu južnih Slavena u carevini i ujediniti je sa Srbijom i Crnom Gorom, a s Karađorđevićima na čelu.

1. Prilagođivanje novomu političkom stanju

Pri stvaranju nove države mislilo se i na sudjelovanje hercegovačkih franjevaca. Kad je 5. i 6. listopada 1918. u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, pozvan je samo jedan Hrvat iz Hercegovine da bude član toga Vijeća, a to je bio fra Didak Buntić, ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokomu Brijegu.

Fra Didak Buntić se dotada nije izričito bavio politikom. Istina, poznavao je neke hrvatske političare i s njima bio povezan zbog drugih razloga. Nije pripadao nijednoj političkoj stranci, premda su ga oni koji su ga dobro poznavali smatrali starčevićancem. Bio je poznat ne samo kao dobar odgojitelj u širokobriješkoj gimnaziji nego i kao iskreni radnik na unaprjeđivanju hercegovačkih seljaka na gospodarskomu i prosvjetnom području. Upravo su ga zbog toga njegova rada smatrali najuglednijim Hercegovcem u ono doba.

Izborom u Narodno vijeće SHS fra Didak je nekako silom prilika bačen na političko područje. Kao član Narodnoga vijeća unišao je u Privremeno narodno predstavništvo, kojemu je bila glavna zadaća pripremiti zakon po kojemu će se provesti izbori za ustavotvornu skupštinu.

Fra Didak je nastavio raditi na Širokomu Brijegu. Nekoliko vremena nije bio ondje 25. veljače 1919. otišao je naime u Beograd sudjelovati na sastanku Privremenoga narodnog predstavništva. U međuvremenu razmišljao je ima li smisla njegov politički rad kojim se počeo baviti. U to doba za Hercegovačku franjevačku provinciju imenovan je vizitatorom ili službenim pohoditeljem fra Karlo Eterović. Nakon što je posjetio Provinciju, sazvao je za 27. svibnja 1919. provincijski kapitul za izbor novoga starješinstva Provincije. Za provincijala je izabran upravo fra Didak Buntić. Za njegova zamjenika izabran je fra Mirko Matijević, a za savjetnike: fra Jerko Boras, fra Mile Miloš, fra Leon Petrović i fra Vice Skoko, a za tajnika fra Ante Jelavić.

Taj je izbor fra Didaka još više doveo u nepriliku. Već prije, kada nije bio provincijal, neki su ga savjetovali da se ne bavi politikom, jer ona nije za svećenika. Naprotiv, drugi su ga uvjeravali da dobro Hercegovine traži od njega da ne odbacuje ni politički rad. U tomu smislu savjetovao ga je i pohoditelj fra Ante Eterović.

Konačno se fra Didak odlučio sudjelovati na izborima za ustavotvornu skupštinu na 28. listopada 1920. A da bi sudjelovao na tim izborima, morao se uključiti u koju stranku.

Tada je skupina mladih pristaša Hrvatskoga katoličkog pokreta u Mostaru, koju je predvodio vjeroučitelj gimnazije fra Dominik Mandić, osnovala Hrvatsku pučku stranku. To su učinili pod utjecajem pristaša Hrvatskog katoličkog pokreta iz Zagreba, koji su smatrali da vrijeme zahtijeva od katolika baviti se politikom i u politici primjenjivati katolička načela. Glavni pobornik takva političkoga rada među Hrvatima bio je Petar Rogulja (1888.-1920.).

U ožujku je i u travnju 1919. Petar Rogulja bio u Mostaru. Na nekoliko je mjesta držao predavanja. Posjetio je i franjevačke klerike u Mostaru. I njima je održao predavanje o općemu stanju u tadanjemu svijetu, a osobito je naglasio dužnost franjevačkih klerika da uče i da se pripravljaju za budućnost da bi se, nakon završene škole, što bolje i korisnije uključili u svijet.

Na 17. travnja te 1919. godine bio je Veliki četvrtak. Toga dana, prigodom posvećenja sv. ulja, sastalo se, u franjevačkoj samostanskoj crkvi, oko 40 svećenika. Nakon ručka je Petar Rogulja sakupljenim svećenicima održao govor o potrebi osnivanja posebne stranke slične onoj kao kod Slovenaca (Slovenska ludska stranka), kod Austrijanaca (Volkspartei) i kod Talijana (Partito popolare). Stranka bi se zvala Hrvatskom pučkom strankom (HPS).

Prema svomu programu HPS nije vjerska stranka, ali se oslanja na vjeru. Nastojat će unaprjeđivati sve staleže hrvatskoga društva, a posebno seljaštvo. Nova država SHS sastavljena je od tri plemena. Srbi, Hrvati i Slovenci su tri plemena koji čine jedan narod. Njihove plemenske razlike ne smiju se nasilno uništavati nego se njihov opstanak treba prepustiti prirodnomu razvoju. Upravo se stoga država SHS ne smije urediti središnji, nego svaka pokrajina treba imati samoupravu. Pokrajinska vijeća poticat će rad pokrajinskih vlada i ujedno nadzirati njihov rad.

Svećenici koji su saslušali predavanje Petra Rogulje smatrali su da ga treba prihvatiti i poduprijeti. Već na tomu sastanku sastavili su posebno priopćenje kojim se najavljuje osnivanje Hrvatske pučke stranke i poziva stanovnike Hercegovine da glasuju za njezine zastupnike.

Na 19. travnja održan je pouzdanički sastanak Hrvata katolika grada Mostara. Na tomu sastanku osnovano je privremeno vijeće stranke, da bi uspostavljalo i širilo stranku u Mostaru i Hercegovini. Među članovima privremenoga vijeća našla su se i dva franjevca, fra Augustin Matić i fra Dominik Mandić.

Osnivanje Hrvatske pučke stranke u Mostaru i malo poslije, 2. svibnja, u Sarajevu, iznenadilo je neke javne radnike Bosne i Hercegovine, koji su mislili o osnivanju jedne stranke, ali nisu imali veze s pripadnicima Hrvatskog katoličkog pokreta. Kada je najavljeno osnivanje Hrvatske pučke stranke, oni su tražili da se ta stranka ne osniva, da se osnuje jedna zajednička stranka za sve Hrvate u Bosni i Hercegovini. Budući da je Hrvatska pučka stranka već osnovana i nije htjela prestati raditi, nezadovoljnici s takvim rješenjem odlučili su osnovati drugu stranku za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Tu su svoju odluku najavili posebnim Saopćenjem, tiskanim u Sarajevu, u lipnju 1919.

Dvije stranke za Hrvate u Bosni i Hercegovini mnogi su smatrali štetnim i besmislenim. Stoga su nastojali naći rješenje koje bi zadovoljilo sve Hrvate. U tomu smislu poradio je i novi hercegovački provincijal fra Didak Buntić, koji je upravo zbog toga na izvanrednu sjednicu pozvao bosanskoga franjevačkog provincijala fra Bonifacija Vidovića i provincijala Provincije Presvetoga Otkupitelja fra Antu Cikojevića. Sjednica se održala 9. i 10. srpnja 1919. u mostarskomu franjevačkom samostanu.

Bosanski provincijal fra Bonifacije Vidović, koji je došao na sastanak sa svojim zamjenikom fra Jozom Markušićem, iznio je mišljenje da se osnivanjem Hrvatske pučke stranke naslućuje raskol hrvatske inteligencije, a njezin dio goni među liberale, premda to nije. Stoga bi trebalo osnovati novu stranku, zajedničku za sve, koja bi se u svomu radu ravnala prema vjerskim načelima.

Naprotiv fra Ante Cikojević, provincijal provincije Presvetoga Otkupitelja, izjavio je da su njegovi svi za pučku stranku, jer su kod njih jaki liberali i treba istupiti protiv njih, kao što to radi Hrvatska pučka stranka.

Bilo je i drugih pokušaja stvoriti političko jedinstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali budući da to jedinstvo nisu postizali, neki ugledni Hrvati koji nisu prihvaćali HPS, sastali su se u Travniku prije Velike Gospe, 14. kolovoza, da bi izabrali privremeno vodstvo nove stranke, kojoj su dali ime Hrvatska težačka stranka. Predsjednik privremenoga vodstva stranke bio je fra Jozo Markušić, zamjenik bosanskoga franjevačkog provincijala. To privremeno vodstvo najavilo je 7. .rujna 1919. osnivanje nove stranke. Fra Didak Buntić je duboko osjećao da ta politička podijeljenost Hrvata u Bosni i Hercegovini ne nosi dobro. Hrvati su tu u manjini pa se zbog podijeljenosti njihovu važnost i moć još više umanjuje. A nije vidio razloga za tu podijeljenost Program se obiju stranaka uglavnom nije razlikovao. Činilo se da je glavna razlika među njima što su HPS osnovali i širili većinom mladi ljudi, odgojeni u Hrvatskomu katoličkom pokretu, a Hrvatsku težačku stranku vodili su stariji ljudi, koji su potjecali iz Hrvatske narodne zajednice, uvijek smatrani katolicima a u životu radili su prema katoličkim načelima, premda nisu pripadnici Hrvatskoga katoličkog pokreta.

Budući da je bio uvjeren da će ta politička podjela Hrvata u Bosni i Hercegovini mnogo utjecati na njihovu budućnost, fra Didak je htio čuti što o tomu misle hercegovački franjevci, očekujući da će netko dati dobar savjet da bi se ta podjela izbjegla. S tom je namjerom za 15. i 16. listopada, u Mostaru, sazvao tadanju upravu Provincije, sve bivše provincijale, sve gvardijane, predstavnike svih dekanata, ravnatelja Bogoslovije, predstavnike vjeroučitelja (fra Dominika Mandića) i fra Jerku Borasa, koji je radio u Biskupiji.

Medu nazočnima bilo je onih koji su zastupali da bi franjevci morali raditi za narod samo na crkvenomu, kulturnomu i gospodarskomu području, a ne bi se smjeli izravno baviti politikom, a pogotovo ne bi smjeli biti članovi jedne stranke i širiti njezine misli napadajući drugu stranku ili druge stranke. Ali većina nazočnih, među kojima se isticao fra Dominik Mandić, bila je uvjerena da se dobro širi i političkim radom, a budući da se HPS temelji na najboljim načelima, ostvarenje tih načela donijet će dobro narodu.

Na koncu toga zasjedanja izabrana su 4 uglednija franjevca (D. Buntić, L. Begić, L. Bubalo i L. Petrović), koji bi još jednom pokušali da bi došlo do nekakva sporazuma između spomenutih dviju stranaka. Ta su četvorica pisali 16. listopada 1919. tajništvu HPS da bi bilo vjersko i narodno dobro ako bi se sporazumjeli pristaše HPS i pristaše HTS. Za sporazum bi trebalo napraviti zajednički program, dogovorno naći ime stranke i u Saboru osnovati posebni klub.

Na gornje pismo odgovorilo je Tajništvo HPS već sljedeći dan, 17. listopada. Odgovor su potpisali prof. Juraj Puljić, tajnik HPS za Hercegovinu, Mato Rimac, dr. Alois Charamosta i fra Dominik Mandić.

Prema njihovu odgovoru zajednički program na slogu svih Hrvata u Bosni i Hercegovini treba biti onaj HPS »i to u stilizaciji hercegovačkoj«, jer je u tomu obliku odobren od jugoslavenskoga katoličkog episkopata i velike većine naroda u Hercegovini. Ime zajedničke stranke treba biti HPS, jer je to ime već dobro poznato. Zastupnici bi u saboru mogli osnovati zasebni klub.

Očito je da se pod takvim uvjetima nisu mogli sporazumjeti. Obje su stranke širile svoje misli i tražile pristaše.

Osnivači su HPS-a marljivo u narodu širili svoju stranku. Činilo im se da njihov rad nije bezuspješan. Imali su iza sebe većinu svećenstva i većinu ljudi iskrenoga kršćanskog uvjerenja. Ali ih je jedna činjenica veoma smetala: najugledniji Hercegovac, fra Didak Buntić, nije bio pristupio njihovoj stranci. Tražili su način kako privoliti fra Didaka da uđe u HPS. Na koncu, 9. studenoga 1919., brojni hrvatski javni radnici u Hercegovini, pristaše HPS, javno su fra Didaku poslali zajedničko pismo, moleći ga da uđe u HPS i da joj bude vođa. Fra Didak je, 12. studenoga, prihvatio njihov poziv da uđe u stranku, ali je odgodio upisati se u Jugoslavenski klub, jer je htio poraditi da dođe do sporazuma između Narodnog kluba, čiji je član bio, i Jugoslavenskoga kluba. A 8. prosinca 1919. svoj je braći preporučio HPS. Tom se odlukom fra Didaka Buntića HPS u Hercegovini osjećala na svomu vrhuncu. Mogla je sigurnije napredovati i razvijati se.

HPS je za 25. ožujka 1920. sazvala Prvi seljački sabor u Mostaru, da bi na njemu izabrala vodstvo HPS. Na tomu Saboru za začasnoga predsjednika stranke izabran je fra Didak Buntić, za predsjednika Mato Zubac, a za prvoga tajnika fra Dominik Mandić.

To je vodstvo HPS pred sobom imalo težak i odgovoran posao, izbore za ustavotvornu skupštinu, na 28. studenoga 1920. To je bilo teže što su na iste izbornike u Bosni i Hercegovine računale dvije stranke, HPS i HTS.

HPS u Hercegovini predložila je na svomu popisu 4 natjecatelja. To su bili: fra Didak Buntić, dr. Marko Rebac, prof. Juraj Puljić i dr. Nikola Mandić. Na tim izborima trojica od predloženih natjecatelja bili su izabrani; samo prof. Puljić nije bio izabran.

Zastupnici su HPS odlučili dati svoj dio da nova država dobije dobar i prihvatljiv ustav. Ali već prije izbora zbio se događaj koji se činio važnim za razvoj života u državi, a posebno je morao biti neprihvatljiv za fra Didaka Buntića. U subotu 6. veljače 1920., malo prije dva sata poslije podne, franjevački su samostan u Mostaru opkolili poreznici. Bilo ih je 37. Tražili su da u ime Ministarstva financija iz Sarajeva pregledaju samostan. Fratri su upravo završili ručak i, nakon molitve u crkvi, sjeli su u zbornicu. Bilo je iznenađenje. I po gradu se ta vijest prenijela. Pregledavali su ga 4 sata. Našli su malo duhana, ali ništa drugo. Pregledali su i sobu fra Didaka Buntića i u njoj našli malo više od l kg duhana. Najprije su taj fra Didakov duhan odnijeli, a poslije su ga vratili.

Premda se radilo o nevažnu događaju, on je mnogima otvorio oči i govorio kakva je to država.

Glavni zadatak izbora, provedenih 28. studenoga 1920., bio je izabrati zastupnike za skupštinu koja će donijeti ustav nove države. Prema krfskomu dogovoru između Ante Trumbića i Nikole Pašića, napravljenu 20. srpnja 1917., bilo je predviđeno da će se ustav nove države donijeti dvotrećinskom većinom. Slično je odredio i Hrvatski sabor 29. listopada 1918., kada je tražio da se uređenje države Srba, Hrvata i Slovenaca provede »većinom od dvije trećine glasova«.

Međutim, prema poslovniku, koji je bio napravljen za ustavotvornu skupštinu, za primanje ustava tražilo se nadpolovična većina. Bilo je očito da će ustav biti centralistički, kako to predlažu Srbi: jedna država, jedan narod, jedan kralj i jedna prijestolnica. Takav ustav je i proglašen 28. lipnja 1921., Vidovdanski ustav, izglasovan gotovo samo srpskim glasovima.

HPS stranka nastavila je i dalje raditi namjeravajući ispraviti Vidovdanski ustav i učiniti ga prihvatljivim za Hrvate. U Hercegovini ju je pogodila i smrt fra Didaka Buntića, 3. veljače 1922. Ali su se u tijeku vremena i pristaše HPS uvjerile da HPS ne može raditi u kraljevini SHS kao što rade stranke među drugim europskim narodima.

1.1. Gimnazija na Širokomu Brijegu

Već se provincijal fra David Nevistić (1916.-1919.) uvjerio da je velika potreba graditi gimnaziju na Širokomu Brijegu. On je 4. listopada 1918. poslao braći okružno pismo u kojemu piše da treba izgraditi novu gimnazijsku zgradu i moli braću da kad i kako budu mogli dadnu nešto za to.

Malo poslije uspostavljeno je vijeće koje je trebalo sakupljati milodare za gradnju gimnazijske zgrade. U vijeću su bili: fra Blaž Jerković, fra Augustin Matić, fra Ilija Rozić, fra Mate Čuturić, fra Bonifacije Majić, fra Bernardin Smoljan, fra Dane Zubac, fra Stanko Kraljević, fra Gabro Grubišić i fra Šimo Ančić.

Ista misao vodila je i upravu fra Didaka Buntića (1919.-1922.). Ali on je mislio i na profesore, pa je poslao sveučilištarce na različita sveučilišta da bi se pripremili za profesore na gimnaziji i na bogosloviji.

Ali budući da su ti profesori, najviše nakon šest razreda gimnazije, završili bogoslovne nauke, nisu mogli biti pravi profesori. Stoga su morali završiti gimnaziju s ispitom zrelosti i nastaviti na sveučilištu predmete koje će na gimnaziji predavati. Tako je npr. fra Rade Vukšić zatražio dopuštenje od Hrvatske vlade da bi na kojoj gimnaziji mogao položiti sedmi i osmi razred s ispitom zrelosti. Kada mu je 27. svibnja 1921. br. 17424. dopušteno, on je u ljetnomu roku na gimnaziji u Požegi položio sedmi i osmi razred gimnazije i ispit zrelosti.

Sljedeće godine, 11. travnja 1922., dobili su od pokrajinske vlade da mogu polagati ispit zrelosti na bilo kojoj gimnaziji, ali ne na Širokomu Brijegu. Već je, 30. lipnja, ispit zrelosti u Mostaru položilo pet franjevaca.

Smrt fra Didaka Buntića 3, veljače 1922. prouzrokavala je veliku žalost i iznenađenje u cijeloj Provinciji, a posebno na Širokomu Brijegu, gdje je fra Didak proveo veći dio svoga života i rada. Nakon njegove smrti upravu Provincije preuzeo je fra Luka Begić kao provincijski vikar. Ostao je na upravi do izbora novoga provincijala 29. ožujka 1922.

Za službenoga je pohoditelja Provincije general Reda imenovao fra Ðuku Bencetića, člana zagrebačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda. Nakon obavljena pohoda sazvao je kapitul Provincije, na kojemu je 29. ožujka 1922. za provincijala izabran fra Lujo Bubalo, ravnatelj bogoslovije u Mostaru. Za njegova zamjenika izabran je fra Jerko Boras, a za definitore: fra Blaž Jerković, fra Eugen Tomić, fra Mate Čuturić i fra Dominik Mandić. Tajnik Provincije postao je fra Bernardin Smoljan.

Gimnazija na Širokomu Brijegu bila je glavni predmet s kojim se suočio novi provincijal a to je htio što prije riješiti. Na prvoj sjednici provincijske uprave, 1. travnja 1922., fra Lujo je imenovao 5 novih profesora na Širokomu Brijegu, koji su upravo završavali školu na sveučilištima u tuđini: fra Krešu Pandžića i fra Arhanđela Nuića iz Beča, fra Krstu Kraljevića iz Fribourga, fra Marijana Zubca i fra Davida Zrnu iz Münchena.

Osim toga smatrao je da treba što prije nastaviti nastojanja fra Didaka Buntića na izgradnji nove gimnazijske zgrade. U tomu ga je osobito pomagao definitor fra Dominik Mandić.

U rujnu 1923. došla je na Široki Brijeg uprava Provincije zajednički odrediti mjesto gdje će se praviti nova gimnazijska zgrada. Planove za gimnazijsku zgradu napravio je mostarski arhitekt Miloš Komadina, a u tomu pomagao mu je fra Dominik Mandić. Kada su planovi bili pri kraju, fra Dominik ih je donio na Široki Brijeg da ih pregledaju profesori gimnazije i možda dadnu svoje primjedbe i savjete.

U isto doba uprava Provincije pripravljala je potrebne stvari za gradnju. Trebalo je najprije iskopati kamen. Jedanaestoga rujna 1923. napravljen je ugovor s Ilijom Marušićem Kitićem da iskopa potrebni kamen.

Da bi nabavili potrebnu drvenu građu, provincijal je fra Lujo Bubalo zamolio 20. prosinca 1922. Ministarstvo šuma i ruda da bi im ono odobrilo besplatnu sječu drvene građe. Budući da odgovor zadugo nije dolazio, provincijal je u Beograd poslao fra Dominika Mandića da traži povoljno rješenje na odgovornim mjestima. Fra Dominik je otišao u Beograd tražeći rješenje molbe hercegovačkoga provincijala. Da bi stvar sigurnije riješio, zatražio je da ga primi predsjednik Vlade Nikola Pašić. Predsjednik Pašić primio je 31. srpnja 1923. njega i fra Placida Pandžića, koji je tada studirao na Beogradskomu sveučilištu i saopćio im da je za gimnaziju na Širokomu Brijegu odobrena sječa drveta od 4.500 kubnih metara.

Konačno se zgrada mogla početi graditi. Blagoslov temeljnoga kamena obavljen je veoma svečano, na sv. Franju, 4. listopada 1924. Svečanost su uzveličali članovi Trećeg reda sv. Franje, koji su taj dan držali skup ili opći sastanak.

Gradnja gimnazijske zgrade napredovala je malo pomalo, ali stalno. U zimskim mjesecima radnici zbog studeni ne bi radili. Provincijska uprava je budno pazila da radnici imaju na raspolaganju sve potrebno da bi rad što bolje napredovao.

Kada je završeno trogodište fra Lujine povincijske službe, došao je kao službeni pohoditelj fra Petar Grabić, član Provincije Presvetoga Otkupitelja, imenovan 9. siječnja 1925. Na provincijskomu kapitulu 16. travnja 1925. izabran je ponovno za provincijala fra Lujo, a također i njegov zamjenik fra Jerko Boras. Izabrani su novi definitori: fra Bazilije Senjak, fra Tadija Beljan, fra Bernardin Smoljan i fra Ante Jelavić.

I u drugomu trogodištu, najvjerojatnije, najglavnija briga fra Luje Bubala bila je gradnja gimnazijske zgrade na Širokomu Brijegu. Stalno je mislio o njezinu zidanju i pazio da ne bi što nedostajalo što bi moglo spriječiti dalji rad. Kroz to su doba vanjski zidovi bili gotovi a zgrada pokrivena. Trebalo je misliti na unutarnju izradu. Premda zgrada još nije bila unutra izrađena, omogućili su da može u nju prijeći prvi i drugi razred gimnazije 21. siječnja 1927.

U međuvremenu prošlo je i drugo trogodište fra Lujine provincijske službe. General je 14. siječnja 1928. imenovao fra Antu Cikojevića, iz Provincije Presvetoga Otkupitelja za pohoditelja. Nakon što je posjetio sve kuće i razgovarao sa svim članovima Provincije, sazvao je provincijski kapitul, koji je, 17. travnja 1928., za novoga provincijala izabrao fra Dominika Mandića, a za njegova zamjenika fra Matu Čuturića. Za definitore Provincije izabrani su: fra Ignacije Jurković, fra Pavo Dragićević, fra Sebastijan Lesko i fra Bonifacije Majić. Tajnik Provincije postao je fra Urban Barišić.

Fra Dominik je već od početka priprema gradnje gimnazijske zgrade pomagao u svemu što je mogao učiniti ili se od njega tražilo. A kada je postao provincijal, sav je teret uglavnom padao na njega. Zgradu je trebalo u svemu dovršiti i učiniti je da odgovara svima zahtjevima gimnazijske zgrade. Zabrinjavao ga je prije svega nedostatak novca koji je bio potreban da bi se zgrada dovršila. Stoga se morao moliti za pomoć na sve strane.

Zanimljivo je da je fra Dominik došao na zamisao zamoliti Svetoga Oca za pomoć. God. 1929. papa Pio XI. slavio je pedesetu obljetnicu misništva. Taj su događaj slavili po cijelomu katoličkom svijetu. Papa je tada dobivao različite darove, posebno one duhovne naravi.

Fra Dominiku je palo na pamet da bi bilo dobro da i Hercegovačka franjevačka provincija tada nešto daruje Papi. Stoga je pozvao svu braću da cijelu godinu mole za zdravlje Svetoga Oca, za sretnu upravu Crkve, za širenje kraljevstva Božjega na zemlji. Ujedno ih je zamolio da mu jave koliko su dobrih djela iz popisa, koji im je priložio, učinili na odluku Svetoga Oca.

Idući u Rim fra Dominik je, osim popisa duhovnih darova, nosio sa sobom jedan Album, u kojemu je riječima i slikama opisao rad hercegovačkih franjevaca, namjeravajući ga osobno predati Svetomu Ocu. To je smatrao zgodnom prigodom zamoliti Papinu pomoć za dovršenje gimnazije. U pismu od 29. veljače 1929. iznio je da je Provincija za gradnju gimnazije dužna 1.000.000 lira. a da bi se potpuno završila trebalo bi još l.750.000 lira.

Sveti Otac primio je fra Dominika u subotu 16. ožujka 1929. U razgovoru, koji je trajao 12 minuta, uručio je Svetomu Ocu duhovne darove i opisao mu vjersko stanje u Hercegovini, posebno rad franjevaca ondje, kako je prikazano u Albumu. Sveti Otac je sa zanimanjem saslušao fra Dominikovo izvješće i obećao poslati pomoć za dovršenje gimnazije.

Nekoliko dana nakon toga razgovora fra Dominik je dobio od Svetoga Oca 5 čekova po 50.000 Lira. Na povratku iz Rima je te čekove razmijenio u Splitu i za njih dobio 750.000 dinara.

Fra Dominik je bio neobično ganut i duboko zahvalan Svetomu Ocu na tomu daru. S njim je mogao pribaviti još neke potrebne stvari da bi zgrada potpuno bila gotova. Ujesen te 1929. godine bile su završene učionice pa se u njima mogla držati nastava. Bila je gotova i kazališna dvorana a u njoj su đaci 8. prosinca 1929. održali akademiju u čast pedesete obljetnice Svetoga Oca i u čast Bezgrješnoga Začeća.

I poslije je fra Dominik budno pazio da bi gimnazija napredovala u osnivanju potrebnih ustanova i u što boljemu pripravljanju profesora. Imala je pravo javnosti, koje je dobila 19. srpnja 1918. Samo su njezini đaci, nakon 8 razreda gimnazije, morali polagati ispit zrelosti pred državnim povjerenstvom. Budući da je takvo pravo javnosti nosilo sa sobom neprilike, kada su đaci širokobriješke gimnazije prelazili u državne gimnazije ili đaci državnih gimnazija prelazili u širokobriješku, provincijal fra Lujo Bubalo zamolio je 14. kolovoza 1924. Ministarstvo prosvjete u Beogradu da bi gimnaziji na Širokomu Brijegu dalo potpuno pravo javnosti, koje imaju državne gimnazije. Na tu je molbu spomenuto Ministarstvo povoljno odgovorilo 16. lipnja 1925.

God. 1931. ponovno je pokrenuto pravo javnosti širokobriješke gimnazije. Načelnik Ministarstva prosvjete 31. svibnja te godine naredio je da se sastavi povjerenstvo koje će ispitati učenike na višemu i nižemu tečajnom ispitu u privatnoj gimnaziji na Širokomu Brijegu. Kada je provincijal fra Dominik Mandić za to čuo, pisao je ministru vjera Tugomiru Alaupoviću da bi se on zauzeo kod ministra prosvjete da bi gimnazija na Širokomu Brijegu sačuvala pravo javnosti koje je dotada imala i da samo državni nadzornik (inspektor) dolazi na gornje ispite.

Očito je da je Tugomir Alaupović postupio kako je fra Dominik tražio, jer je Ministarstvo prosvjete 18. rujna 1931. gimnaziji na Širokomu Brijegu priznalo pravo javnosti bez ikakva ograničenja.

Poslije je zgrada, koliko je trebalo, još uvijek unutra uređivana a nabavljano je što se smatralo potrebnim da gimnazija bolje radi kao odgojni zavod. God. 1934./1935. imala je 266 učenika, god. 1935./1936. bilo je upisano 318 učenika.

1.2. Konvikt za vanjske đake

Franjevačka gimnazija na Širokomu Brijegu dosta je dugo primala samo đake koji su namjeravali postati franjevci. Samo to su prilike dopuštale, a to je zahtijevao i njezin opstanak.

U tijeku vremena došli su na zamisao franjevci i njihovi prijatelji, da bi bilo korisno da i djeca iz okolice, koja ne namjeravaju postati franjevci, dolaze u gimnaziju učiti predmete koje uče djeca koja se pripravljaju postati franjevci.

Kako se čini to je počelo školske godine 1903./1904., a za stalno je uvedeno školske godine 1908./l909. Međutim, boravak đaka u privatnim kućama, bez nadzora, nije osiguravao marljivo učenje i dobar odgoj. Stoga su profesori došli na zamisao da bi trebalo naći način da bi i ti đaci imali pogodnost mirna učenja pod potrebnim nadzorom, pa su god. 1911. odlučili za te đake iznajmiti kakvu kuću u kojoj će stanovati i u njoj biti pod nadzorom. To su povjerili fra Šimi Ančiću i fra Bonifaciju Majiću.

Tražeći u blizini gimnazije kuću namjere se na kuću Ivana Marušića, u kojoj je on namjeravao otvoriti gostionicu. U toj kući iznajme i otvore, školske godine 1911./1912., prvi konvikt za vanjske đake. U početku je u tom konviktu bilo samo 11 đaka. Među njima nalazio se i Mate Mikulić, koji je poslije postao fra Vojislav i dugo godina bio profesor u gimnaziji na Širokomu Brijegu.

Taj prvi konvikt bio je malen pa je Marušić nadogradio svoju kuću, da bi mogla primiti što više đaka. A god. 1917. odluči prodati kuću pa je fra Bonifacije Majić kupi.

Za konvikt bila su određena dva profesora. Jedan je stanovao u konviktu s đacima i brinuo se za njihov odgoj, a drugi je boravio u samostanu i vodio gospodarske poslove konvikta. Upravitelji konvikta mijenjali su se, ali najduže je u toj službi ostao fra Bonifacije Majić.

O konviktu se posebno brigalo nakon smrti fra Didaka Buntića, koji je dugo mislio i na tomu radio da bi se hercegovačka seljačka djeca mogla odgajati i za druga zvanja koja nisu redovnička.

Nakon zadušnice za pok. fra Didaka, koja je održana 9. veljače 1922. u samostanskoj crkvi na Širokomu Brijegu, njegovi prisutni štovatelji, okupljeni u samostanskim prostorijama, odluče podignuti na Širokom Brijegu Spomen-konvikt fra Didaka Buntića za odgoj vanjskih zvanja. Odmah za to osnuju središnje vijeće na Širokomu Brijegu, koje su obvezali da osniva druga vijeća.

Premda je u početku bio veliki zanos među fra Didakovim štovateljima za izgradnju konvikta, trebalo je dugo vremena da bi se to i ostvarilo. Istom 6. svibnja 1929. postavljen je temeljni kamen novoj zgradi za konvikt. Zidanje je dobro napredovalo, pa su se đaci na početku školske godine 1929./1930. mogli služiti nekim dijelovima nove zgrade, a 24. studenoga 1930. bila im je dogotovljena zajednička učionica, sa stolicama i klupama, osvijetljena s dva petromaksa. Nakon toga je zgrada malo pomalo uređivana unutra, da bi što bolje odgovarala svrsi. God. 1935. je u konviktu stanovalo 130 đaka.

1.3. Odluka o župama god. 1923.

Rješenje o župama u Hercegovini, izdano 17. srpnja 1899,, nije zadovoljilo hercegovačke franjevce, jer su im njime oduzete neke župe, koje su oni osnovali, još su ih uvijek držali i smatrali da im trebaju, posebno za uzdržavanje sjemeništaraca. Onim su rješenjem te župe dane na slobodno raspolaganje biskupu, što je ustvari značilo da će one biti oduzete franjevcima, čim bude svjetovnih svećenika, koji će opsluživati te župe. Premda onda, kada je rješenje izdano, protiv njega nije ništa poduzimano, bilo je već onda vjerojatno da će se u tijeku vremena raspravljati o tim oduzetim župama.

Stvarno, to je učinjeno kada je 29. ožujka 1922. za provincijala izabran fra Lujo Bubalo. On je na sastanku definitonja 11. travnja 1922. predložio da se raspravi o tim župama. Tada su se složili da ih treba tražiti natrag. Svoju su odluku iznijeli tadanjemu biskupu Mišiću i on ju je odobrio.

Buduća da je ubrzo nakon toga biskup Mišić trebao ići u Rim, provincijska uprava je s njim poslala fra Jerku Borasa, tadanjega kustoda Provincije i generalnoga vikara Biskupije, da oni u dogovoru s generalom Reda fra Bernardinom Klumperom (l 921.-l 927.) isposluju novu odredbu kojom bi se one župe povjerile Provinciji.

Fra Jerko je sa sobom ponio molbu provincijala fra Luje Bubala, s nadnevkom od 25. travnja 1922., br. 325., upravljenu Svetomu Ocu, u kojoj, spomenuvši prošli rad franjevaca u Hercegovini i tadanje njihovo stanje, kada moraju služiti i one župe koje su 1899. dane biskupu na slobodno raspolaganje, za svjetovne svećenike, kojih nema, a te župe trebaju franjevcima, posebno da mogu uzdržavati sjemeništarce. Stoga moli Svetoga Oca da im povjeri »pleno iure perpetuo« one župe kojih su se 1899. odrekli, zajedno sa svima onima koje su oni osnovali ili će ih osnovati u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Imenom spominje 42 župe u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, spominjući i one koje bi u većim župama trebalo osnovati. Nadodaje 43. župu Neum-Klek, Trebinjske biskupije, koju također traži.

Kada je fra Jerko došao u Rim, general nije bio nazočan, pa je fra Lujinu molbu upućenu Papi dao tadanjemu prokuratoru Reda Kalistu Zuccottiju. On nije odmah proslijedio molbu, nego ju je htio što bolje proučiti. Pozvao je protektora Reda kardinala Oresta Giorgija, biskupa fra Alojzija Mišića i fra Jerku Borasa da zajednički rasprave o sadržaju i opravdanosti molbe. U raspravi o molbi zaključili su da bi biskup osobno trebao podnijeti molbu i malo preinačiti fra Lujinu.

Prema tomu dogovoru biskup je 22. svibnja 1922. sastavio novu molbu. U prvomu dijelu molbe biskup Mišić donosi ono što je određeno god. 1899., kada se nadalo da će se razviti i svjetovni kler. Budući da se to nije dogodilo, franjevci moraju i nadalje služiti one župe. Budući da one župe trebaju franjevcima, da bi odgojili nove radnike za župe, mole da im se posve dodijele, pleno iure. Stoga biskup smatra da će biti na dobro Biskupije, ako se franjevcima vrate one župe u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji kojih su se odrekli i da im se dodijele i one koje su nakon toga uspostavljene

Kongregacija sabora, koja je tada trebala riješiti molbu, nije to htjela učiniti, jer je smatrala da bi osim biskupa molbu trebao potpisati i njegov konzistorij. Kada je biskup Mišić čuo za taj zahtjev Kongregacije, bio je iznenađen i nije se u početku htio osvrćati na nj. Istom kada ga je fra Lujo, treći put, zamolio, pristao je preporučiti molbu, ali je zahtijevao da je provincijal napiše. Fra Lujo je 20. svibnja 1923. napisao molbu kako mu je biskup savjetovao, pa je ta molba, malo različita od one koju je potpisao 25. travnja 1922. i koju je poslao u Rim po fra Jerki Borasu. Tu su novu molbu biskup Mišić, Marijan Kelava i fra Jerko Boras preporučili 3. lipnja 1923., kako je to Kongregacija tražila. Fra Lujo ju je poslao 12. lipnja 1923., a došla je u Rim 18. lipnja i odmah odnijela u Kongregaciju, koja ju je povoljno riješila 22. lipnja 1923., pod br. 2299./1923.

Zanimljivo je da to rješenje Kongregacije nije poslano izravno biskupu Mišiću nego Prokuratoru Franjevačkog reda u Rimu, koji ga je proslijedio provincijalu fra Luji Bubalu. Premda je u dekretu biskup Mišić označen kao molitelj, Kongregacija mu o rješenju nije ništa saopćila. Na to je fra Lujo Bubalo upozorio 12. prosinca 1923. prokuratora Franjevačkog reda, koji je odgovorio 24. prosinca 1923. da je onaj primjerak namijenjen biskupu, poslan provincijalu, a provincijala upozorava da po kan. 1442. mora dobiti dopuštenje od Kongregacije za biskupe i redovnike da primi one župe.

Prema uputi prokuratora Reda fra Lujo Bubalo napravio je molbu 8. svibnja 1924. da može primiti župe koje je Provinciji dodijelila Kongregacija sabora. Kongregacija za redovnike dala je 27. svibnja 1924. vlast generalu Reda da može hercegovačkomu franjevačkom provincijalu dati traženo dopuštenje, a general Reda ju je dao 30. svibnja 1924.

Provincijal fra Lujo Bubalo zamolio je 10. siječnja 1925. biskupa Mišića da izvrši gornji dekret. On je to učinio 15. travnja 1925. samo je u dekretu napravio izmjenu, jer je mjesto župa Dobrič i Prisoje, kako stoji u dekretu Kongregacije, stavio župe Glavatičevo i Gabelu. Budući da je ubrzo nakon toga Provincija držala kapitul, tada je provincijska uprava raspravljala na jednoj kapitularnoj sjednici o tomu izvršenju dekreta i izmjeni koju je biskup Mišić napravio. Dogovorili su se da fra Lujo zahvali biskupu na svemu što je za Provinciju učinio, moleći ga da ne pravi izmjene, jer bi trebalo ponovno tražiti dopuštenje za te dvije župe, kako su dosada tražili za sve. Međutim, biskup je Mišić smatrao da je dobro učinio i da od svoje odluke ne treba odustajati, pa je tako i ostalo.

1.4 Misijsko djelovanje u SAD

Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća mnogo je radnika iz Hrvatske, a i iz mnogih drugih europskih zemalja, otišlo u Sjedinjene Američke Države ondje raditi. Naravno, odmah se osjetila potreba da ih slijede i svećenici da se oni radnici, najviše bez poznavanja jezika, ne bi izgubili u toj dalekoj zemlji. Među svećenicima koji su radi toga otišli u SAD bilo je i franjevaca.

Fra Gaudencije Gorše, član hrvatske Provincije Sv. Ćirila i Metoda, bio je prvi hrvatski franjevac u SAD. On je onamo otišao 1900. i postao hrvatski župnik u Steeltonu. Poslije njega došli su drugi hrvatski franjevci: fra Ambroz Širca, fra Luka Terzić, fra Leo Medić i fra Irenej Petričak.

Hercegovački franjevci otišli su u SAD, istom nakon Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.), premda je i njih zvao zagrebački nadbiskup Antun Bauer god. 1912. Prvi hercegovački franjevac, koji je otišao u SAD, bio je fra Mijo Čuić, koji je pošao iz Mostara 20. svibnja 1920. Ali on nije namjeravao ostati onamo nego je išao kupiti milodare za spomen-crkvu u Duvnu. Možda je upravo on neke nagovorio, kada se kući vratio i pričao o prilikama među našim iseljenicima u SAD, da se odluče za rad među našim iseljenicima. To više što su ondje imali rođenu braću. God. 1922. došla su tri hercegovačka franjevca u SAD: fra Bono Andačić, fra Ambro Mišetić i fra Frano Čuturić. Ta dvojica, prije polaska, dobili su, 10. listopada 1922., provincijalovu preporuku.

Otprilike u to doba kada i hrvatski franjevci počeli su dolaziti i slovenski franjevci. Oni su već god. 1912. osnovali Slovenski franjevački komisarijat. Budući da hrvatski franjevci nisu imali zajedničku upravu, Vrhovna uprava Franjevačkog reda smatrala je uputnim hrvatske franjevce pripojiti Slovenskom franjevačkom komisarijatu. Nadala se da tako povezani neće biti prepušten svatko sam sebi. Ali ta odredba nije donijela željeni uspjeh. Štoviše, činilo se da ih ona više smeta nego pomaže. To se pokazalo na osobiti način poslije Prvoga svjetskog rata.

O poteškoćama hrvatskih franjevačkih misionara u SAD raspravljali su hrvatski franjevački provincijali 21. kolovoza 1923. na svomu sastanku u Zagrebu. Oni su predložili Vrhovnoj upravi Reda da bi umjesto Slovenačkog komisarijata uspostavila jedan opći komisarijat i da u njegovoj upravi budu zastupljeni i Hrvati, prema broju hrvatskih franjevaca u tomu komisarijatu.

Budući da Vrhovna uprava o tomu prijedlogu nije odlučivala, franjevački su provincijali na svomu sljedećem sastanku, u ožujku 1924., ponovno raspravljali o hrvatskim misionarima u SAD i nakon ozbiljna raspravljanja predložili generalu Reda da bi osnovao Hrvatski franjevački komisarijat u SAD.

Vrhovna uprava Reda ozbiljno je pretresla taj prijedlog hrvatskih provincijala. Nakon ozbiljnoga razmišljanja i savjetovanja odlučila je 8. srpnja 1925. uspostaviti Komisarijat za hrvatske franjevce u SAD, koji će biti podložen izravno generalu Reda. Dekret o uspostavi toga Hrvatskoga franjevačkog komisarijata potpisan je 9. veljače 1926.

U Hrvatskomu franjevačkom komisarijatu, dok je bio izravno podložen generalu Reda, katkada je bilo misionara iz 5 hrvatskih franjevačkih provincija. Jasno je da se Vrhovnoj upravi Reda bilo nezgodno brigati o njima, već zbog te činjenice da su misionari bili iz različitih provincija. Stoga je tražila, čim se susrela s poteškoćama, povoljnije rješenje koje bi osiguravalo bolju brigu za one misionare.

Hrvatski su se franjevački provincijali, na svomu sastanku u Karlovcu 19. kolovoza 1931., ponovno pozabavili Hrvatskim franjevačkim komisarijatom. Tada je u Komisarijatu bilo 13 svećenika iz Hercegovačke franjevačke provincije (fra Blaž Jerković, fra Franjo Čuturić, fra Špiro Andrijanić, fra Anzelmo Slišković, fra Vladislav Luburić, fra Zvonko Mandurić, fra David Zrno, fra Bono Andačić i fra Ambro Mišetić), 2 svećenika iz Provincije Sv. Ćirila i Metoda (fra Irenej Petričak i fra Egidije Horvat) i 2 svećenika iz Provincije Sv. Jeronima (fra Leo Medić i fra Filip Šeparović). Gledajući na stanje u Komisarijatu hrvatski su provincijali mislili da je u takvim prilikama najuputnije povjeriti brigu za Hrvatski franjevački komisarijat u SAD Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Zamolili su tadanjega hercegovačkog provincijala fra Dominika Mandića da bi on to mišljenje hrvatskih provincijala priopćio generalu Reda i njega zamolio da to provede.

Kad je fra Dominik iznio to mišljenje generalu Reda, Vrhovna uprava Reda ga je veoma rado prihvatila i zatražila od Kongregacije za Redovnike da bi i ona dala svoj pristanak. Kongregacija je to učinila 30. prosinca 1931., pa je general izdao 7. siječnja 1932. dekret kojim se određuje da je Hrvatski Franjevački Komisarijat u SAD podložan Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Od tada je Komisarijat mogao bolje i skladnije usmjeriti svoje djelovanje i lakše dobiti potrebnu pomoć iz domovine, pa je njegovo djelovanje vidljivo napredovalo.

1.5. Djelovanje putem pisane riječi

Premda je nakon Prvoga svjetskog rata prestala izlaziti Kršćanska obitelj, poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk, koji su izdavali profesori Franjevačke bogoslovije u Mostaru, donekle ju je zamijenila Narodna sloboda (1919.-1932.), koju su pokrenuli franjevci, najviše uređivali i u njoj često pisali. Ona je iscrpan izvor za prilike i događaje u Hercegovini u to doba.

Tada su franjevci u Hercegovini počeli znanstveno raditi, posebno na povijesnomu području. Tim su se već i prije neki bavili, koji su dali vrijedna djela, premda nisu imali znanstvenu spremu za taj rad.

Prvi na tomu području se istakao fra Leon Petrović (1883.-1945.), koji je za doktorat na sveučlištu u Fribourgu napisao povijesnu raspravu o počecima upotrebe slavenskog jezika u liturgiji kod Slavena, posebno Hrvata. On je i poslije kroz cijeli život pisao radnje povijesnoga sadržaja.

Poslije njega najistaknutiji pisac bio fra Dominik Mandić. Završio je Sveučilište u Fribourgu god. 1914., a doktorsku radnju branio je 23. lipnja 1921. Vrativši se u domovinu nakon studija, na različite je načine svojim radom nastojao unaprijediti život hercegovačkih Hrvata na gospodarskomu, društvenomu i prosvjetnomu području. Međutim, najvjerojatnije, njegov najvažniji rad bio je na povijesnomu području.

Na Sveučilištu u Fribourgu naučio je znanstveno raditi kao povjesničar. Njegova doktorska radnja bila je o tzv. prvotnomu pravilu. Tu je radnju tiskao god. 1923. u Mostaru na latinskomu jeziku pod naslovom De protoregula Ordinis Fratrum Minorum. Premda je za doktorat prikazao samo taj rad o prvotnomu pravilu, proučavao je i druga dva pravila sv. Franje, ono potvrđeno (1223.) i ono nepotvrđeno (1221.), pa je sljedeće god., 1924., u Mostaru objelodanio rad o sva tri pravila sv. Franje pod naslovom De legislatione antiqua Ordinis Fratrum Minorum.

Na proučavanje stare franjevačke prošlosti podsjećaju i ove radnje fra Dominika Mandića: Boravak sv. Franje Asiškog u hrvatskim krajevima, u Novoj Reviji, sv. 5. (1926.), 223.-229., i Kronološki pregled života sv. Franje Asiškog na osnovu najnovijih istraživanja, u Bogoslovskoj Smotri, sv. 15. (1927.), 36.-43., 170.-176., 349.-357.

Već je za vrijeme studija, a posebno nakon doktorata, fra Dominik planirao za svoj budući znanstveni rad. Odlučio je baviti se franjevačkom prošlošću, posebno radom franjevaca u balkanskim krajevima. Da bi u tomu pogledu imao što jasniji program, povezao se s fra Julijanom Jelenićem, bosanskim franjevcem i profesorom crkvene povijesti na zagrebačkomu Bogoslovnom fakultetu, s Tugomirom Alaupovićem i Izidorom Kršnjavijem. Za to su odlučili osnovati Povjesno društvo za proučavanje prošlosti jugoslavenskih franjevaca. Napravili su nacrt pravila toga društva. Njih je fra Dominik predložio 25. ožujka 1924. konferenciji franjevačkih provincijala, koja se u to doba držala u Mostaru. Provincijali su razmotrili prijedlog pravila i načelno ga odobrili, samo su pojedinim provincijskim upravama prepustili da oni rasprave pojedinosti pravila. Provincijali su ponovno raspravljali 13. prosinca 1925. o povijesnomu društvu i odobrili tu zamisao, obećavajući svaku pomoć. Prva je skupština održana 30. siječnja 1926., na kojoj je izabrano vijeće društva.

To Povijesno društvo pokrenulo je izdavanje izvora za franjevačku povijest pod naslovom Monumenta franciscana jugoslavica. Izdalo je dva zapažena sveska za izvor franjevačke povijesti, spomenuto djelo J. Jelenića i svezak fra Dominika Mandića pod naslovom Hercegovački spomenici franjevačkog Reda iz turskog doba, sv. 1., 1463.-l699., Acta franciscana Hercegovinae.

U to doba pojavio se plodni pisac s povijesnoga i književnoga područja fra Oton Knezović (1890.-1964.). Nakon više članaka u različitim novinama i časopisima izdao je god. 1927. Franjevački idealizam. Objavio je više radnja iz povijesti književnosti kao Početak romantizma u našoj književnosti, Sarajevo 1930.; Fra Grgo Martić, Sarajevo 1931.; Književni realizam, Beograd 1932.; Životi rad fra Didaka Buntića, Zagreb 1938.

Uz gornja dva istaknuta pisca, koji su već dali djela priznate vrijednosti, pojavili su se u to doba među mlađim franjevcima pisci koji su obećavali napisati vrijedna djela.

2. Život u političkim previranjima Jugoslavije

Država Srba, Hrvata i Slovenaca sve od početka nosila je u sebi svoju propast, jer nije htjela ili nije znala stvoriti tako uređenje da bi je svi njezini građani, odnosno sva tri njezina naroda smatrala svojom državom. Posebno je bio nezadovoljan hrvatski narod koji je htio sačuvati svoju kulturu, svoju prošlost i svoj jezik. To se nije sviđalo Srbima koji su nastojali na cijelu tu državu protegnuti srpski način života, posebno nakon 1929., kada je država proglašena Jugoslavijom a u nju uvedena nasilna vladavina.

U to doba, kada je završena izgradnja gimnazijske zgrade i konvikta, Hercegovačka franjevačka provincija osjećala se kao oslobođena jednoga velikog tereta i mogla je nesmetano raditi za dobro svoje zajednice i hercegovačkoga puka.

Početkom god. 1934. imenovan je službenim pohoditeljem Hercegovačke provincije fra Mihael Troha, član hrvatske franjevačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda. Na kapitulu sazvanu za 21 ožujka 1934. za provincijala je izabran fra Mate Čuturić, tada gvardijan na Širokomu Brijegu, za njegova zamjenika fra Urban Barišić, a za definitore: fra Dane Zubac, fra Paško Martinac, fra Martin Sopta i fra Oton Knezović. Za tajnika provincije izabran je fra Petar Sesar.

2.1. Znakoviti događaj

Istom što je fra Mate Čuturić otišao sa Širokoga Brijega i prešao u Mostar započeti svoju novu dužnost starješine hercegovačke franjevačke zajednice, na Širokomu Brijegu dogodio se, za tadanje prilike, znakoviti događaj. Rano ujutro, oko 2.30 sati poslije ponoći, 4. lipnja 1934., u Lišticu došla je skupina od 46 poreznika (finanaca). Bili su iz Beograda, Novoga Sada, Sarajeva i Jajca. Predvodili su ih Pero Petrović, načelnik Ministarstva financija, i Božo Rašković, viši savjetnik uprave državnoga monopola.

Iz Lištice uputili su se prema Širokomu Brijegu. Pred konviktom bili su u 3.20 sata. Tu je jedan dio sišao iz automobila i opkolio konvikt da bi ga premetali, a drugi dio otišao je pred samostan, gdje je došao oko 3.30 sati. Vodio ih je Vojislav Podhursky, podrijetlom Čeh, koji je prešao na pravoslavlje. Opkolili su samostan, a onda su vičući tražili da se samostan otvori. Budući da nitko nije dolazio, oko 4 sata provalili su nasilu u samostan i zauzeli glavna mjesta u samostanu. Kada su se fratri ustali, probuđeni prevelikom vikom, poreznici su počeli premetali sobe. Kod nekih, koji su bili pušači, našli su nešto duhana. A posebno su našli crkvenoga duhana, koji je župnik fra Tadija Beljan skupio da bi napravio strop u crkvi.

Provala u samostan djelovala je neugodno ne samo na fratre nego i na druge hrvatske građane. U povijesti širokobriješkoga samostana dogodile su se dvije premetačine, god. 1878., za vrijeme turske vladavine, i 1896., za vrijeme austrougarske vladavine, ali u oba slučaja vrata nisu bila obijena nego su premetači opkolili samostan i čekali su do svanuća da se vrata otvore i da mognu mirno unići.

…

2.5. Rad pomoću pisane riječi

Za vrijeme provincijala fra Mate Čuturića bilo je nekoliko pothvata na području pisane riječi, koji nisu bili bez očite zanimljivosti i osobite važnosti.

Prije svega god. 1935. provincijska uprava pokrenula je unutarnji list Hercegovina franciscana, koji međusobno povezuje članove Hercegovačke franjevačke provincije, donoseći zanimljive vijesti i korisne misli za život franjevačke redovničke zajednice općenito, a posebno za život hercegovačke franjevačke zajednice. Do 1944. tiskano je šest svezaka toga lista.

God. 1938., kako smo već spomenuli, počinje izlaziti ponovno Kršćanska obitelj, list, pokrenut god. 1900., za hrvatski odgoj i prosvjetu hrvatskoga katoličkog naroda.

Osobita zanimljivost za to doba je pokretanje almanaha Stopama otaca. Počela ga je izdavati hercegovačka franjevačka sveučilišna omladina, predvođena Zborom franjevačke bogoslovne mladeži Bakulom. Prvi je broj izišao školske godine 1934./1935. Ukupno tiskano je pet svezaka toga almanaha. Osim književnih sastava mladeži, u njemu su surađivali i neki profesori (fra Leon Petrović, fra Dominik Mandić, fra Svetozar Petric, fra Arhanđeo Nuić), koji su sa svojim sastavima almanahu davali veliku vrijednost.

Suvremena pitanja nastavljala su svoja izdanja. U njima je izišlo djelo fra Svetozara Petrica Francuski katolički pisci, Mostar 1938.

Fra Vencel Kosir, ugledajući se u djelo fra Augustina Miletića (1757.-1831.), izdao je Kršćanski nauk, Mostar 1935.

3. Ratno razdoblje

Kada je fra Mate Čuturić navršio drugo trogodište svoje službe kao provincijal, u Provinciju je došao fra Bernardin Ryzinski, Poljak, službeni pohoditelj, kojega je imenovao general Reda 5. siječnja 1940. da obiđe braću u Provinciji i izabere novo starješinstvo. Na provincijskom kapitulu izabran je za provincijala fra Krešimir Pandžić, dugogodišnji profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije na Širokomu Brijegu, a za njegova zamjenika fra Ante Jelavić, profesor Bogoslovije u Mostaru. Za definitore izabrani su: fra Fabijan Paponja, fra Darinko Brkić, fra Arhanđeo Nuić i fra Vale Zovko.

…

3.2. Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.)

Kad su sile Osovine napale 6. travnja 1941. Jugoslaviju, pripadnicima pokreta za odvojenje Hrvatske od Jugoslavije nije bilo teško osnovati Nezavisnu Državu Hrvatsku. Taj pokret osnovao je Ante Pavelić kada je god. 1929. u Jugoslaviji proglašena diktatura. On je otišao u tuđinu i odande udruživao Hrvate za borbu protiv Jugoslavije. U njegovo ime, dok se on nalazio u Italiji, pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je 10. travnja 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske Hrvati su primili sa zadovoljstvom. Općenito se medu Hrvatima u Jugoslaviji mislilo da se bolje odijeliti od Srba jer je nemoguće ostvariti mirni suživot. Međutim, Srbi to nisu podnosili. Oni su odmah u početku nastojali ogorčiti veselje Hrvata, posebno u krajevima gdje je pučanstvo miješano. U tomu su se isticali četnici. U Mostaru su 14. i 15. travnja bile otvorene borbe između vojske i Hrvata, koji su slavili osnutak NDH, a 15. travnja jugoslavenski vojnici i četnici zapalili su oko 150 kuća u hrvatskim predjelima u Mostaru. Bilo je paljenja kuća i mjesta, a nerijetko i međusobnoga ubijanja. Koncem lipnja srpski su vojnici i političari započeli pravi ustanak protiv NDH, koji je vodio general Draža Mihajlović.

Protiv NDH borili su se i komunisti. U početku je njihova borba bila dosta nepovezana. Ali kada je Njemačka navijestila 22. lipnja 1941. rat Rusiji, oni su se osjetili napadnuti i odlučili su svojom borbom pomoći Rusiji. Na sastanku u Stolicama odlučili su 26. rujna 1941. stvoriti pravu vojsku protiv Njemačke i Hrvatske.

Unutarnje pobunjenike u NDH obilno su pomagali Englezi i Francuzi, a Nijemci i Talijani gledali su NDH crpiti za svoju korist. Posebno je bilo pogubno za opstanak NDH kada su Talijani prisilili poglavnika Antu Pavelića da potpiše 18. svibnja 1941. tzv. Rimske ugovore, kojima je Italija oduzela veliki dio hrvatskih krajeva.

Usprkos svima poteškoćama koje su mladu hrvatsku državu već u početku pratile, hrvatski ju je narod oduševljeno smatrao svojom. To se oduševljenje posebno opažalo među mlađima, pa i među mladim franjevcima u Hercegovini. Provincijal fra Krešimir Pandžić shvaćao je to raspoloženje, ali je budno pazio da članovi Provincije ne ostavljaju područje svoga svećeničkog rada i ne skreću s puta koji im propisuje Crkva i Red.

Da bi se odgoj mladih franjevaca nesmetano odvijao i u promijenjenim prilikama, sazvao je odgojitelje Provincije da razmotre nove okolnosti i da stvore odluke da bi se nova pokoljenja u njima mogla odgajati u duhu pravila. Sastanak se održao u Mostaru 12. studenoga 1941. To je bila zgodna prigoda da uprava Provincije i odgojitelji zajednički pretresu i upotpune prijašnja iskustva u odgoju, da pregledaju svijetle i tamne strane odgoja u sjemeništima, da bi ujednačili odgojni postupak i prema zajedničkomu planu posvetili znanje i očinsku ljubav što boljemu odgoju budućih franjevaca u Hercegovini.

Međutim, sve od proglašenja NDH, gotovo cijelo vrijeme, u državi bilo je nemirno i nesigurno. Svaki dan bili su česti unutarnji napadaji pobunjenika. Sredinom god. 1942. sva katolička Hercegovina bila je opkoljena četničko-komunističkim pobunjenicima. Duvno, Mostar, Stolac, Konjic i Čapljinu svakodnevno su oni napadali.

Posebno je jedan događaj neobično uzbudio duhove hercegovačkih katolika. Fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori, bio je premješten u samostan na Humac. Budući da je odlučio otputovati 20. svibnja 1942. sa Širokog Brijega, došli su njegov brat Markica i Matiša Penavić, brijač, da bi mu pomogli preseliti se. Oko l sat nakon ponoći došla je skupina oko 40 Srba i odvela ga u nepoznatu pravcu, zajedno sa spomenutom dvojicom. Usprkos svim potragama zadugo nisu ništa mogli o njemu doznati. Konačno se saznalo da su ga Srbi odveli prema Riliću. Nakon što su ga mučili na različite načine, razapeli su ga između dvije bukve i pod njim naložili vatru, u kojoj je izgorio.

…

3.6. Provincijski kapitul 1943.

Fra Krešimir Pandžić očekivao je svršetak svoje trogodišnje službe kao provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Prilike su bile nemirne i ništa nije obećavalo bolje stanje. Preostajala je samo pomoć Božja. Na to je mislio kada je 25. ožujka 1943. provinciju posvećivao Presvetom Srcu Marijinu.

General je 25. veljače 1943. pohoditeljem Hercegovačke franjevačke provincije imenovao prefekta sjemeništa u Sinju fra Vladu Radonića. Došao je u Mostar 27. svibnja 1943. i odmah počeo obilaziti Provinciju.

Svjestan opasnosti, fra Vlado Radonić uspio je posjetiti svu braću i za 1. srpnja te godine sazvao provincijski kapitul. Za provincijala izabran je fra Leon Petrović, već dugo godina jedan od najuglednijih hercegovačkih franjevaca. Za njegova zamjenika, kustoda, izabran je fra Ignacije Jurković, a za definitore: fra Petar Sesar, fra Mladen Barbarić, fra Svetozar Petric i fra Vencel Kosir. Tajnik Provincije bio je fra Bonicije Rupčić. Nakon završenoga kapitula, bivši provincijal fra Krešimir Pandžić vratio se 10. srpnja 1943. na Široki Brijeg ponovno uzeti profesorsku dužnost.

U DRUGOJ JUGOSLAVIJI

Franjevci u Hercegovini su kroz svu svoju povijest imali velikih, gotovo nesnosnih protivština. Ali poteškoće kojima su bili izvrgnu u to posljednje polustoljeće vjerojatno mnogo nadilaze one koje su imali u prošlim stoljećima. U tomu pogledu imamo na umu prije svega pobunu komunista protiv postojeće vlasti i njihovo zlokobno preuzimanje građanske uprave. Budući da su komunisti u svomu programu imali uništenje vjere u narodu, žestoko su postupili protiv hercegovačkih franjevaca i 66 ih usmrtili. Kada se komunistički progon počeo smanjivati i ublaživati, nastao je žalostan nesporazum o župama s mostarsko-duvanjskim biskupom, a preko njega i sa Svetom Stolicom. On je uveo pogubni nemir ne samo među hercegovačke franjevce, nego i među sve katoličke vjernike u Hercegovini.

1. Mučeništvo hercegovačkih franjevaca (1942.-1945.)

Činilo se da je fra Leon Petrović najprikladnija osoba za upravitelja Provincijom u to teško doba koje se približavalo. Bio je, posebno u Mostaru, od svih poštovan, priznat kao javni radnik velika iskustva i razboritosti, a dugo godina bio je generalni vikar mostarsko-duvanjskoga biskupa. Svoj rad započeo je u novoj službi, pun dobre volje i odlučnosti sve svoje snage posvetiti dobru Provincije.

Bio je svjestan sudbonosnih vremena, ali uvjeren da i tada treba ostati na svomu mjestu i postupati prema pravilu svoga zvanja. Budući da se ubrzo navršavalo stotinu godina otkad je 23. srpnja 1846. blagoslovljen temeljni kamen samostana na Širokomu Brijegu, smatrao je to zgodnom prigodom koja će potaknuti hercegovačke franjevce na odvažnost, koju su imali njihovi prethodnici kroz prošlih stotinu godina. Napisao je jedno dugo okružno pismo, potpisano 6. veljače 1844., u kojemu je iznio kratku povijest rada franjevaca u Bosni i Hercegovini, a posebno u Hercegovini u posljednjih stotinu godina (l844.-1944.). Iznio je i nacrt za pisane radnje, koje je za tu prigodu trebalo pripraviti.

Međutim, okolnosti nisu dopustile za tu proslavu što javno učiniti.

Godine 1944. njemačka se vojska odlučila povući s Balkana. To se povlačenje trebalo izvesti preko Sarajeva. Zbog toga je Sarajevo i putove koji su k njemu vodili trebalo čvrsto držati. Za to je njemačka vojska uspostavila obrambenu crtu, koja je vodila od Posušja do Nevesinja.

1.1. Ubojstvo na Širokomu Brijegu

Partizanska komunistička vojska, koju su naoružali Rusi, Englezi i Amerikanci, trebala je od Imotskoga preko Posušja i od Čapljine i Ljubuškoga preko Čitluka ići prema Mostaru. Za to je zadužen Osmi dalmatinski korpus. Zapovijedao mu je Petar Drapšin, a kao političkog povjerenika imao je Boška Šiljegovića. Taj je korpus imao oko 11.000 vojnika, a sastojao se od tri divizije: 9., 19. i 26.

Osmi dalmatinski korpus započeo je ozbiljniju borbu u studenom 1944. Njegova 26. divizija išla je prodolinom koja se prostire od Posušja prema Mostaru. Desno od te 26. divizije išla je njegova 9. divizija korpusa, a njegova 19. divizija lijevo od 26. divizije. Izravno na Široki Brijeg išla je 26. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Ona se sastojala od 4 bataljuna. Četvrti bataljun 26. divizije, uz pomoć prve jedinice prvoga bataljuna te divizije, zauzeo je samostan, gimnaziju i konvikt za vanjske đake na Širokomu Brijegu.

Široki Brijeg, s vojničkog stanovišta, nije imao veće značenje od drugih brda koja opkoljuju prodolinu od Posušja do Mostara. Ali Široki Brijeg bio je poznatiji od obližnjih brda zbog franjevačkoga samostana, franjevačke klasične gimnazije i konvikta za vanjske đake, koji su se na njemu nalazili.

Franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu bile su posebni trn u oku komunističkoga pokreta, koji se već i prije Drugog svjetskog rata širio i po hrvatskim krajevima. Njegova je nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački narod, koji je radije slijedio kršćansku nauku koju su franjevci propovijedali.

Osim toga učeni ljudi koji su završili gimnaziju na Širokomu Brijegu, posebno oni rodom iz Hercegovine, pretežno su odbacivali komunističku nauku. To je komuniste uvjeravalo da ne će imati veliki uspjeh u Hercegovini dok postoje franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu.

Kada se partizanska vojska približavala Širokomu Brijegu, tko je poznavao njihovo komunističko uvjerenje strahovao je za sudbinu onih franjevaca. A širokobriješki franjevci, koji su se svojim radom isticali u javnom životu, smatrali su da bi za njih bilo nerazborito čekati dolazak komunista. Stoga su otišli ispred njih na sigurnija mjesta. Oni koji su ostali ili su bili stari, pa već dulje nisu sudjelovali u javnom životu, ili su kroz život samo predavali đacima gimnazijske predmete pa nisu vidjeli zbog čega bi se trebali bojati, ili su bili mladi, koji su istom ušli u život i kao klerici nisu imali nikakve veze sa svijetom. Oni nisu vjerovali pojedinim vijestima koje su do njih dolazile da su svi fratri na Širokomu Brijegu unaprijed osuđeni na smrt.

U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se jedna bilješka, koju je on od nekoga primio i zabilježio je, da je u Trebinju održana sjednica partizanskih vođa na kojoj je odlučeno pobiti sve fratre samostana na Širokomu Brijegu.

Prema drugim vijestima komunisti su oko 17. siječnja 1945. držali sastanak na Crvenomu Vrhu u Biokovu, na kojemu je primljena odluka, možda na temelju one u Trebinju, da samostan na Širokomu Brijegu treba uništiti.

Dugogodišnji prefekt sjemeništaraca na Širokomu Brijegu fra Viktor Nuić u to vrijeme nalazio se u župnom stanu u Posuškom Gradcu. S njim je bio i mladi fra Lucijan Kordić. Oni su čuli od komunističkih vojnika u mjestu da će fratri na Širokomu Brijegu biti pobijeni pa su tražili način kako bi na to upozorili one fratre. U mjestu se nalazio šesnaestogodišnji sjemeništarac Vinko Oreč, koji je poslije ušao u Franjevački red i uzeo ime fra Leonard. Njega su zamolili da preko brda ode na Široki Brijeg i izvijesti fra Radu Vukšića, ravnatelja gimnazije, kakva se sudbina sprema širokobriješkim fratrima. Vinko Oreč je to spremno učinio. Fra Rade ga je saslušao, ali nije smatrao vjerojatnom vijest koju mu je donio mladi i hrabri sjemeništarac: bio je uvjeren da su fratri nevini, pa nije mogao zamisliti da bi ih netko nevine ubio.

Na Kočerinu je bio kapelan fra Vinko Dragićević. Kada su partizani došli u Kočerin, 19. studenoga 1944., zauzeli su dio župnog stana. Fra Vinko je češće s njima razgovarao. Posebno mu je upao u oči Ante Tolić, partizanski glasonoša, koji mu je jedanput rekao: »Na Širokomu Brijegu ne će ni mačka ostati na životu.« Fra Vinko je samo čekao prigodu da mogne neopažen otići na Široki Brijeg i to dojaviti fratrima. Ali oni nisu ozbiljno shvatili tu poruku.

Mladi kapelan na župi u Vitini fra Svetislav Markotić čuo je od partizana da misle sve fratre na Brijegu pobiti i samostan uništiti. Ta vijest se njega neobično dojmila i odlučio je o njoj izvijestiti fratre na Širokomu Brijegu. Premda mu je bilo opasno, on se provukao kroz partizanske redove i rekao fratrima na Širokomu Brijegu što je čuo da im se sprema.

Iako su već od studenoga 1944. borbe oko Širokoga Brijega bile stalne, odlučna je borba započela 6. veljače 1945. Prije 7 sati ujutro oglasila se žestoka topnička paljba i trajala je cijeli dan. To je pucanje nastavljeno i sutradan. Glavni cilj tih topovskih hitaca bila je crkva na Širokomu Brijegu. Na njezinu pročelju poslije su neki nabrojili 296 udaraca.

Partizanska vojska došla je pred crkvu 7. veljače oko 11 sati prije podne. Odmah su im otvorili samostanska vrata. U samostanu su našli 12 fratara, nekoliko đaka i okolnoga puka, koji se sklonio u samostan, is­pred topova misleći da je tu sigurniji nego u svojim kućicama. U njemu nisu našli vojske. Njemačka i Hrvatska vojska, koja se nalazila u blizini samostana, dan je prije otišla prema Mostaru.

Ti partizanski vojnici skupili su sve fratre, koji su se tada nalazili u samostanu, u jednu sobu. Popisivali su ih, vrijeđali i tražili oružje, kojega naravno nije bilo. Kada su čuli da se u samostanu nalazi još jedan fratar bolestan, fra Marko Barbarić, otišli su po njega i donijeli ga. Oko 4 sata poslije podne poslali su okolne ljude njihovim kućama.

Nešto poslije počeli su pozivati fratre jednoga po jednoga u kratkim vremenskim razmacima. Onoga kojega su htjeli da pođe pozvali bi riječima: »Ti, druže!« Nakon što su odveli sve fratre, ostali su samo đaci, koji su mislili da su fratre odveli negdje na ispitivanje, premda su se čudili da se nitko ne vraća. Bilo je za njih veliko iznenađenje kada je jedan od njih, koji je dobio dopuštenje da nakratko napusti sobu, u kojoj su se nalazili, donio vijest da su svi fratri u kuhinji zaklani.

Premda ta vijest o smrti fratara nije bila potpuno istinita, bila je istina da oni nisu više bili živi. Istom poslije doznali su istinu o njihovoj smrti. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnomu skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljani u zatiljak.

Imena poginulih fratara u tomu skloništu:

1. Fra Marko Barbarić, rođen 1865.,

2. Fra Stanko Kraljević, rođen 1871.,

3. Fra Ivo Slišković, rođen 1877.,

4. Fra Krsto Kraljević, rođen 1895.,

5. Fra Arhanđeo Nuić, rođen 1896.,

6. Fra Dobroslav Šimović, rođen 1907.,

7. Fra Tadija Kožul, rođen 1909.,

8. Fra Borislav Pandžić, rođen 1910.,

9. Fra Žarko Leventić, rođen 1919.,

10. Fra Viktor Kosir, klerik, rođen 1924.,

11. Fra Stjepan Majić, klerik, rođen 1925.,

12. Fra Ljudevit Radoš, klerik, rođen 1925.

Zapovjednici komunističke vojske shvatili su da je ubojstvo franjevaca na Širokomu Brijegu nešto neobično i da za nj ljudi ne bi trebali saznati. Bili su svjesni da bi to bila veoma loša vijest za ugled partizanske vojske, pa su odlučili sakriti pravu istinu. Stoga su nastojali o tomu šutjeti ili to prikazati kao običan događaj u vojničkoj borbi. Vrhovni štab partizanske vojske, u izvješću 7. veljače 1945., ovako je opisao borbe oko Širokog Brijega: »Na području Mostara ofenzivne operacije naših snaga uspešno se nastavljaju. Naše trupe prodrle su u Široki Brijeg, gdje se vode ogorčene ulične borbe. Sve intervencije neprijatelja iz Mostara odbijene su, a komunikacija Mostar-Široki Brijeg presečena je, tučena snažnom vatrom naše artiljerije… Naša avijacija uspešno je bombardovala Široki brijeg i neprijateljsku živu silu u rejonu Mostar.«

Ali Borba, koja je 8. veljače donijela gornji izvještaj, osjećala je potrebnim opravdati zločin na Širokomu Brijegu, pa je istog dana donijela uvodni članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama. U njemu se među ostalim kaže:

»Prema bosansko-hercegovačkim fratrima… naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.«

A da bi poimence pokazala te »ustaške zlikovce«, navodi don Antu Bakulu, don Petra Perića i fra Viktora Sliškovića. Ta sva tri svećenika ubijeni su god. 1942., a sa Širokim Brijegom nijedan od njih nema ništa.

1.2. Ubojstvo širokobrijeških franjevaca sklonjenih u hidroelektričnoj centrali

Dio fratara iz širokobriješkoga samostana, kada je ujutro 6. veljače 1945. partizansko topništvo zapucalo na crkvu i samostan, otišao je prema rijeci Lištici gdje se nalazila fratarska mlinica i hidroelektrična centrala, nadajući se da će ondje biti sigurniji. Mjesto je bilo obraslo šumom i zbog toga nevidljivo. S njima je pobjeglo oko 30 đaka i nešto okolnoga puka. Tu su ostali dok se pucalo, tj. 6. i 7. veljače. Istom 8. veljače, kada se nije više pucalo, odlučili su vratiti se u samostan i vidjeti što se ondje događa. Kada su ih partizanski vojnici opazili u blizini crkve, dočekali su ih s nekim čuđenjem i rekli su: »Još vas ima!?«. Odmah su ih poredali pred crkvom, tražili su od svakoga pojedinog osobne podatke, pitali za njihovo oružje, vrijeđali ih i prijetili im. Nakon toga ljude, koji su stanovali u blizini, poslali su njihovim kućama, starije su đake spremili u vojno zapovjedništvo u Ljubuški, a mlade đake njihovim kućama. Naprotiv 8 fratara, koji su također tada došli iz mlinice, odvedeno je prema Splitu i negdje ubijeno. Njihova su imena:

1. Fra Bonifacije Majić, rođen 1883.,

2. Fra Fabijan Kordić, brat laik, rođen 1890.,

3. Fra Radoslav Vukšić, rođen 1894.,

4. Fra Fabijan Paponja, rođen 1897.,

5. Fra Andrija Jelčić, rođen 1904.,

6. Fra Leonard Rupčić, rođen 1907.,

7. Fra Melhior Prlić, brat laik, rođen 1912.,

8. Fra Miljenko Ivanković, klerik, rođen 1924.

S ovom skupinom fratara u električnoj hidrocentrali bio je i fra Mariofil Sivrić, rođen 1913., ali njegovo mrtvo tijelo, kako se čini, nađeno je na putu prema Vitini. Prema tomu, premda je i on bio u mlinici, zbog nečega nije odveden s drugima prema Splitu.

1.3. Ubojstvo u Mostarskom Gradcu

Kada je bilo jasno da će samostan na Širokomu Brijegu biti nepo­sredno zahvaćen ratnim događajima, nekoliko fratara širokobriješkoga samostana otišlo je k župniku u nedaleki Mostarski Gradac da bi ondje bili mirniji i sigurniji. To su bili:

1. Fra Augustin Zubac, rođen 1890.,

2. Fra Krešimir Pandžić, rođen 1892.,

3. Fra Roland Zlopaša, rođen 1912.,

4. Fra Rudo Jurić, klerik, rođen 1925.,

5. Fra Kornelije Sušac, klerik, rođen 1925.

Župnik Mostarskog Gradca fra Zlatko Sivrić, 2. prosinca, morao je po poslu otići izvan župe, pa je župu u njegovoj odsutnosti vodio njegov pomoćnik fra Zvonko Grubišić, rođen 1915.

U Mostarskom Gradcu nije dugo trajao mir. Devetnaesta divizija Osmoga dalmatinskog korpusa preko Mostarskoga Gradca odlučila je ići prema Mostaru. Na 4. veljače započela je žestoko pucati. Jedan odred te divizije zauzeo je župni stan. Ali nisu mogli napredovati. Hrvatska vojska, koja se nedaleko nalazila, dala je žestoki otpor i prešla u napad. Dalmatinski partizanski odred morao je napustiti župni stan i bježati. Sa sobom je poveo i fratre iz župnoga stana.

Tih 6 fratara, 5 sa Širokoga Brijega i župnoga pomoćnika fra Zvonku Grubišića, ubili su partizani u mjestu Gostuši, vjerojatno 6. veljače, a prema nekima 8. veljače.

1.4. Ubojstvo u Izbičnu

Župnik Izbična fra Metod Puljić izbivao je iz župe zbog bolesti. Zamjenjivao ga je fra Nevinko Mandić, kojega je iz Mostara poslao fra Leon Petrović 11. siječnja 1945. K njemu su došli malo poslije, sa Širokog Brijega, fra Marko Dragićević i, iz Mostara, fra Bono Andačić, brat laik.

Na 11. veljače držao je pučku misu u Izbičnu fra Marko Dragićević. Za vrijeme te sv. mise naišao je odred partizana devetnaeste divizije Osmoga dalmatinskog korpusa. Unišli su u crkvu. Upravo su započeli čitati poslanicu. Oficir, koji je zapovijedao odredom, naredio je da prekinu misu i da se puk raziđe. Uzalud ga je svećenik molio da dopusti da se sv. misa redovito završi.

Nakon toga zapovjedili su trojici fratara da ih odmah slijede. Sutradan, 12. veljače, poveli su ih prema Knešpolju. Cijeli taj dan ta su tri fratra prenosili oružje, a uvečer su sva trojica ubijeni i bačeni u neku nepoznatu jamu. Evo imena te trojice fratara:

1. Fra Marko Dragićević, rođen 1902.,

2. Fra Bono Andačić, brat laik, rođen 1903.,

3. Fra Nevinko Mandić, rođen 1908.

Tijela ovih ubijenih franjevaca dosada nisu pronađena.

1.5. Ubojstvo u Mostaru

Prema Mostaru išla je 14. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Zapovjednik te divizije bio je Stanko Parmać, a ona je 14. veljače ušla u Mostar.

Neki su oficiri te divizije došli u franjevački samostan oko 16 sati. S fratrima su lijepo razgovarali i otišli. Na fratre su ostavili ugodan dojam. U sumrak toga dana došao je u samostan Brana Popadić s nekoliko vojnika. Sazvali su fratre u samostanu, popisali ih i ispitivali. A kada su to završili, otišli su iz samostana. Očito je da su trebali nekoga izvijestiti i dobiti upute. Nakon sat vremena došli su ponovno u samostan. Sedmorici su rekli da ih slijede. To su bili:

1. Fra Leon Petrović, provincijal, rođen 1883.,

2. Fra Grgo Vasilj, gvardijan, rođen 1886.,

3. Fra Jozo Bencun, rođen 1869.,

4. Fra Bernardin Smoljan, rođen 1884.,

5. Fra Rafo Prusina, rođen 1884.,

6. Fra Kazimir Bebek, rođen 1901.,

7. Fra Nenad Pehar, profesor na Širokomu Brijegu, rođen 1910.

Ova posljednja petorica nisu bili članovi mostarskoga samostana, nego su bili gosti koji su došli u Mostar radi svojih osobnih poslova.

Partizani su ih, odmah na izlazu iz samostana, svezali žicom i tako svezane vodili prema izlazu iz grada, prema Rodoču. Kada su došli do tzv. Čekrka strijeljali su ih i bacili ih u rijeku.

1.6. Ubojstvo hercegovačkih franjevaca u drugim mjestima

Osim navedenih skupina hercegovački franjevci imali su i drugih mučenika, ubijenih ponajviše pojedinačno na mjestima gdje su radili ili su odvedeni s tih mjesta.

1. Fra Stjepan Naletilić, rođen 1907., župnik u Kongori, odveden u Rilić i ondje ubijen 25. svibnja 1942.

2. Fra Križan Galić, rođen 1870., ubijen 30. listopada 1944. u župnomu stanu u Međugorju, bombom koju su partizani bacili kroz prozor.

3. Fra Makso Jurčić, rođen 1913., kapelan na Humcu, odveden od partizana i strijeljan u Vrgorcu 28. siječnja 1945.

4. Fra Petar Sesar, rođen 1895., župnik u Čapljini, odveden početkom veljače na istočnu stranu Neretve i ubijen na nepoznatu mjestu.

5. Fra Julije Kožul, rođen 1906., župnik u Veljacima, odveden i ubijen u Ljubuškomu 7. veljače 1945.

6. Fra Paško Martinac, rođen 1882., kapelan u Veljacima, pratio je župnika, kojega su partizani odveli, i zajedno ga s njim ubili, 7. veljače 1945.

7. Fra Martin Sopta, rođen 1891., profesor, odveden 12. veljače 1945. iz Čerina i sljedeće noći ubijen u Ljubuškom.

8. Fra Zdenko Zubac, rođen 1911., ubijen u Ljubuškomu, u noći 12. veljače 1945.

9. Fra Slobodan Lončar, rođen 1915., ubijen u Ljubuškomu, u noći 12. veljače 1945.

10. Fra Filip Gašpar, rođen 1893., župnik u Gradnićima, odveden oko 10. veljače 1945. i negdje ubijen.

11. Fra Ćiril Ivanković, rođen 1877., iz Gradnića odveden 10. veljače 1945. i ubijen na nepoznatu mjestu.

12. Fra Jako Križić, rođen 1893., župnik u Čitluku, odveden 9. veljače 1945. i nađen ubijen na mjesnomu groblju Podadvoru.

13. Fra Vale Zovko, rođen 1889., župnik u Kočerinu, ubijen 20. svibnja 1945.

14. Fra Andrija Topić, kapelan u Kočerinu, ubijen 20. svibnja 1945. pred očima svoje majke, zajedno s ujakom fra Valom Zovkom.

15. Fra Bono Jelavić, rođen 1898., u bijegu pred partizanima uhvaćen kraj Velike Gorice i ondje ubijen oko 11. svibnja 1945.

16. Fra Radoslav Glavaš mlađi, rođen 1909., načelnik bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, obješen u Zagrebu 27. svibnja 1945.

17. Fra Bruno Adamčik, rođen 1908., profesor glazbe na Širokomu Brijegu, u bijegu pred partizanima uhvaćen i ubijen poslije 18. svibnja 1945.

18. Fra Dane Čolak, rođen 1916., u bijegu pred partizanima zarob­ljen u Sloveniji i ubijen poslije 15. svibnja 1945.

19. Fra Svetislav Markotić, rođen 1921., mladomisnik, u bijegu pred partizanima došao u Maribor i ubijen u svibnju 1945.

20. Fra Darinko Mikulić, rođen 1919., u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen, u noći 4. lipnja 1945.

21. Fra Julijan Petrović, rođen 1923., bogoslov, u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen 4. lipnja 1945.

22. Fra Lujo Milićević, rođen 1919., u bijegu pred partizanima ubijen u Sloveniji, u svibnju 1945.

23. Fra Anđelko Nuić, rođen 1908., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji, i ubijen poslije 15. svibnja 1945.

24. Fra Metod Puljić, rođen 1912., u bijegu pred partizanima nađen u Krapini i ubijen u noći 4. lipnja 1945.

25. Fra Emil Stipić, rođen 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.

26. Fra Branko Šušak, rođen 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.

27. Fra Jenko Vasilj, rođen 1914., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.

28. Fra Tihomir Zubac, rođen 1918., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.

29. Fra Ante Majić, klerik, rođen 1922., u bijegu pred partizanima uhvaćen u Sloveniji a na povratku obolio od upale mozga. Dopremljen u bolnicu u Zagreb gdje je umro 6. kolovoza 1945.

2. Preživjeli gledaju prema budućnosti

Nasilna smrt mnogih hercegovačkih franjevaca duboko je potresla hercegovačke katolike. Vijest o njoj dojmila se i svih katolika u Hrvatskoj i svijetu, koji su za nju doznali, premda je počinitelj nastojao zločin prikriti ili ga prikazati u krivu svjetlu.

Glasovi o toj mučeničkoj smrti došli su i do Vrhovne uprave Reda u Rimu, u kojoj je slavenske narode zastupao fra Dominik Mandić. Doznali su da je ubijen provincijal fra Leon Petrović, ali nisu znali je li od tadanje provincijske uprave netko ostao živ. Da bi pokušao osigurati upravu Provincije, tadanji generalni vikar Reda fra Polikarp Schmoll imenovao je 17. travnja 1945. fra Ignacija Jurkovića vikarom Provincije, nadodajući da, ako on ne bi mogao preuzeti tu dužnost, imenuje fra Matu Čuturića, a ako ne bi ni on mogao uzeti tu dužnost, da je uzme fra Marijan Zubac.

2.1. Prvi pothvati nakon smrtonosnih događaja

Fra Mate Čuturić ojađen, primio je službu koju mu je povjerila Vrhovna uprava Reda. Nastojao je uvjeriti svoju preostalu braću da nastave svoj rad kako naređuju redovnička pravila i koliko im prilike dopuštaju. A osobno je, pun boli, mislio na svoju pobijenu braću i gledao rušenje gotovo svega što su siromašni hercegovački franjevci, gladujući i proseći, kroz jedno stoljeće radili i gradili. Očito, već zbog toga njegove snage su malaksale i konačno njegovo srce prestalo je kucati 9. prosinca 1945. u 13 sati. Imao je 60 godina.

Kada je umro fra Mate Čuturić, prema odluci Vrhovne uprave Reda od 17. travnja 1945., Provincijom je upravljao fra Marijan Zubac, župnik u Tihaljini.

Fra Marijan je gledao žalosno stanje Provincije, ali je bio svjestan da treba učiniti što se može da bi ona oživjela. Mislio je da treba obnavljati i odgajati novi naraštaj. Fra Vitomir Jeličić, bosanski provincijal, u siječnju 1946., primio je po 10 hercegovačkih đaka u 5. i 6. razred gimnazije u onaj dio gimnazijske zgrade u Visokomu, koji su još uspjeli sačuvati.

Budući da je vojska zauzela gotovo sav mostarski samostan, fra Marijan je molio 5. veljače 1946. da se franjevcima ostavi nekoliko soba. Štoviše, 16. veljače, zamolio je predsjednika bosansko-hercegovačke vlade Rodoljuba Čolakovića da se franjevačke kuće koje je vlast zaposjela što prije isprazne. Istim pismom zamolio ga je da se zatvoreni franjevci u zatvoru ne drže dugo bez suda. A 16. veljače 1946. pisao je okružnomu sudu u Mostaru da se tri hercegovačka franjevačka samostana (Mostar, Humac i Široki Brijeg) priznaju kao ustanove »većeg značaja« i da im se ostavi po 300 dunuma zemljišta prigodom agrarne reforme.

Fra Marijan se istom počeo snalaziti i dobivati snagu u upravljanju Provincijom kada je došlo 26. veljače 1946. iz Rima pismo, poslano fra Jerki Mihaljeviću, u kojemu general Reda fra Valentin Schaaf javlja da ga je prema nalogu pape Pija XII. imenovao 5. siječnja 1946. provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije. Time je fra Marijan prestao upravljati Hercegovačkom franjevačkom provincijom.

Kada je u Hercegovinu došlo imenovanje fra Jerke Mihaljevića za provincijala, on se nalazio u zatvoru i nije se činilo da će ubrzo biti pušten. Prema pravilima Reda, Provincijom je trebao upravljati njegov kustod fra Didak Burić. Budući da je on bio zdravstveno priličito slab, u početku se nije osjećao sposobnim primiti upravu Provincije. Stoga je fra Marijan Zubac pisao generalu da izaberu novoga provincijala. Međutim, General mu je odgovorio da bi trebalo izabrati novog kustoda ako fra Didak ne bi htio primiti službu.

Nakon početnog ustručavanja fra Didak je ipak primio službu. Iako je stvarno bio slabih živaca i zbog toga smatran strašiv, u obavljanju službe to nije pokazivao. Odvažno i bez straha je rješavao sva pitanja s kojima se susreo u tako teškim prilikama.

Posebna briga za fra Didaka bili su fratri u tzv. popravnim domovima u Zenici i Banjoj Luci. Za njih se na svaki način brinuo i tražio kako bi im u zatvor dostavio sve što im je trebalo. Zatražio je 21. listopada 1946. od upravitelja zatvora u Zenici i Banjoj Luci da bi mu ondje bilo dopušteno posjetiti zatvorene hercegovačke franjevce.

U to doba su komunističke vlasti nastojale napakostiti fratrima stavljajući svoje urede u fratarske kuće. A Franjevačku tiskaru u Mostaru, koju je Provincija imala, jednostavno su oduzeli. Fra Didak se uzalud žalio zbog toga najprije kotarskomu sudu, a onda i okružnomu sudu.

God. 1948. bila je neobično teška za katolike, a posebno za svećenike u tadanjoj Jugoslaviji. Komunistička vlast budno je pazila na rad svećenika.

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije imala je 22. travnja 1948. svoj godišnji sastanak na kojemu su trebali raspravljali o stanju i potrebama Provincije. Dok su oni bili na sastanku, došla je policija obaviti premetačinu samostana u onomu dijelu koji je bio ostavljen na raspolaganje fratrima. Za vrijeme te premetačine nisu ništa našli zbog čega bi fratre mogli optužiti, ali ipak su u zatvor odveli fra Filipa Sivrića, fra Krstu Ravlića, fra Zlatka Sivrića, fra Mladena Barbarića i fra Rufina Šilića, koje su optuživali zbog nekih prekršaja iz 1945. Isti dan zatvorili su biskupa Petra Čulu, don Matu Nuića i 17 časnih sestara.

Suđenje tim zatvorenicima bilo je 14. srpnja 1948. Oba Sivrića i fra Rufin Šilić pušteni su na slobodu. Biskup Petar Čule osuđen je na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, don Mate Nuić na 8 godina, a fra Mladen Barbarić na 3 godine zatvora.

Da je god. 1948. bila iznimno teška, potvrđuje i činjenica da su vlasti 25. studenog 1948. franjevcima oduzele samostan u Mostaru. Fra Didak je odmah sutradan napravio žalbu Gradskomu narodnom odboru, koji je 31. prosinca te godine poništio prijašnje rješenje, ali je oduzeo jedno samostansko krilo.

Budući da se je približavao izbor nove uprave, fra Didak je 23. listopada 1948. zatražio od generala Reda da pošalje službenoga pohoditelja, koji će pohoditi Provinciju i izabrati novu upravu. Vrhovna uprava Reda držala je da bi u onim okolnostima najprikladniji pohoditelj bio fra Karlo Nola, iz Provincije Presvetoga Otkupitelja, ali oni ga iz Rima nisu imenovali, jer je fra Didak imao pravo, kao generalni delegat, imenovati vizitatora. Kada je fra Didak dobio tu vijest, imenovao je 30. ožujka 1949. fra Karla Nolu.

Fra Karlo je obišao Provinciju, kako to pravila propisuju, i sazvao kapitul za izbor novoga starješinstva. Kada je uprava počela raspravljati i pripravljati izbor nove uprave, došla je policija premećati samostan. Očito je da je htjela utjecati na izbor novoga provincijala i njegovih savjetnika. Dan prije izbora, 11. svibnja 1949., policija je u zatvor odvela provincijskoga vikara i generalnoga delegata fra Didaka Burića. Ipak sljedeći dan izabrano je novo starješinstvo. Bilo je prisutno svega 6 birača, dva definitora (fra Mile Leko i fra Gaudencije Ivančić) i 4 gvardijana (mostarski fra Svetozar Petric, širokobriješki fra Vencel Kosir, humački fra Vlado Vlašić i duvanjski fra Bogdan Ćubela).

U takvim okolnostima bilo je teško naći predloženika za provincijala. Svi su se na koncu složili da nema boljega predloženika za tu službu od fra Mile Leke. Bio je tjelesno slab, uvijek boležljiv pa je pobuđivao samilost kada bi ga tko vidio. Fra Mile, sagledavši prilike, uvjerio se da ga one sile primiti službu.

Za kustoda izabran je fra Gaudencije Ivančić, a za definitore: fra Serafin Dodig, fra Nikola Hrkać, fra Rufin Šilić i fra Franjo Ivanković.

2.2. Fra Mile Leko traži novi put (1949.-1955.)

Fra Milina tjelesna slabost izazivala je i kod partizana neku samilost i poštovanje. Ali nije samo to bilo razlog nekoga njihova poštovanja prema njemu. Vjerojatno je to poštovanje prouzročio i muž njegove sestre Joze, Ivan Primorac Jurić. U to nas uvjerava i sljedeći događaj.

U veljači god. 1945. bilo je strašno za sve stanovnike Hercegovine, a pogotovo za franjevce, koje su partizani ne samo mučili nego i ubijali bez milosrđa. Fra Mile se u to doba skrivao u župnom stanu u Ljutomu Docu. Župnik je bio fra Vencel Kosir, kojega dulje vremena nije bilo, jer se nalazio u bolnici. Na 15. veljače izašao je iz bolnice i vratio se u Ljuti Dolac. U župnom stanu našao je fra Rajka Radišića, koji ga je za vrijeme njegove bolesti zamjenjivao, fra Milu Miloša i fra Milu Leku.

Nakon fra Vencelova povratka sva četvorica bili su nekoliko dana mirni. Ali 19. veljače su se preplašili. Uvečer su došli dva partizana pred kuću i tražili su fra Milu Leku. To ih je uzbudilo. Ali ubrzo su se umirili. Fra Milu Leku zvao je na Široki Brijeg zloglasni politički povjerenik za zapadnu Hercegovinu Ante Barbir Kralj, jer je obećao Ivanu Primorcu Juriću da će fra Milu dopratiti u Tihaljinu za 200 litara vina.

Taj događaj donekle nam osvjetljuje djelovanje fra Mile Leke. Bio je svjestan u kakvim se prilikama nalazi. Partizani su uzeli vlast i nije se činilo da će je brzo pustiti. A za to doba njihove vlasti trebalo je preživjeti. Mislio je da razboritost nalaže otvoreno priznati komunističku građansku vlast i od nje tražiti svoja prava.

U početku fra Milina upravljanja prilike su u Provinciji bile neizdržive. U zatvoru je bilo 28 hercegovačkih franjevaca. Neki su bili već osuđeni, a 10 ih bilo u istražnomu zatvoru u Sarajevu.

Malo nakon njegova izbora za provincijala, obavijestio ga je 3. lipnja 1949. okružni sud u Mostaru da je na prijedlog državnoga tužalaštva zaplijenjena sva pokretna imovina Hercegovačke franjevačke provincije. Usprkos svemu fra Mile se u upravljanju držao svoga početnoga nauma. Zatražio je od predsjednika Bosne i Hercegovine da ga primi. Bio je primljen, u pratnji fra Serafina Dodiga i fra Blage Karačića. Tada je pisano i usmeno izrazio pokornost »prema narodnoj vlasti« i iznio neke potrebe franjevačke zajednice. Također je tada, 15. listopada, posjetio zatvorenu braću u Zenici.

Istim mislima o odnosu prema uspostavljenoj komunističkoj vlasti bavili su se i neki bosanski franjevci. Na njih je utjecalo svećeničko društvo Sv. Ćirila i Metoda, osnovano u Istri, kojemu je uspjelo stvoriti neko podnosivo stanje između komunističke vlasti i svećenika. Na to su posebno mislili i: fra Bono Ostojić, fra Karlo Karin i fra Rastko Drljić.

Povezali su se s Božom Milanovićem, predsjednikom istarskoga društva, uzeli pravila toga društva i prema njima napravili nova. Sazvali su osnivačku skupštinu za 25. i 26. siječnja 1950. Na nju je došlo 94 franjevaca iz Bosne, 43 iz Hercegovine i 25 svjetovnih svećenika. Osnovali su društvo pod nazivom Dobri pastir.

Neki su crkveni ljudi bili zabrinuti zbog osnivanja toga društva. Bilo je očito da ga vlast podržava, pa je svakomu bilo jasno da to vlast ne čini što želi dobro Crkvi nego radi svojih skrivenih namjera. Sumnjali su da će se vlast preko udruženja nastojati miješati u unutarnje crkvene poslove ili, još gore, da će preko njega osnivati narodnu crkvu.

Protiv osnivanja društva neobično je oštro pisao general Franjevačkog reda fra Pacifico Perantoni u travnju 1950. Ali vjerojatno u svojim pismima nije iznosio stanovište uprave Reda. To potvrđuje fra Dominik Mandić, koji je bio član uprave i koji je odgovarajući, 27. srpnja 1950., fra Jozi Markušiću, bosanskomu provincijalu, napisao: »Kritike franjevačkog rada u prošlosti a i sadašnjosti potječu od ljudi koji se nijesu uživjeli i prema tome razumjeli naše prilike. To neka Vas ne pometa, a neka Vas i ne ljuti jer je većina kritičara u dobroj vjeri. Vi nastavite s radom kako mislite u Gospodinu da je najbolje u našim prilikama, žrtvujući se za svoj narod i čuvajući u našoj domovini sv. katoličku vjeru.«

Fra Mile je s mnogo povjerenja gledao na osnivanje svećeničkoga udruženja. Živio je nadajući se da će se netko preko toga društva zauzeti za progonjene hercegovačke franjevce. U travnju 1950. bila su u zatvoru 23, a poslije su neki izlazili a drugi ulazili u zatvor. On je preko udruženja tražio njihovo oslobađanje. Samo je taj put vidio otvorenim.

U takvim prilikama prošle su tri godine njegove uprave. God. 1952. došao je fra Inocent Zrinski, od 1951. generalni delegat za franjevce u Jugoslaviji, posjetiti braću u Hercegovini i predsjedati izboru novoga starješinstva.

Provincijski kapitul održan je 29. i 30. svibnja 1952. Za provincijala je ponovno izabran fra Mile Leko, a za kustoda fra Jerko Mihaljević, koji je malo prije izišao iz zatvora, nakon što je u njemu proboravio 6 godina. Za definitore izabrani su: fra Živko Martić, fra Vencel Kosir, fra Pijo Nuić i fra Mutimir Ćorić.

U drugomu je trogodištu fra Mile nastavio upravljati više manje kao i u prvomu. Novicijat je bio u Kraljevoj Sutjesci, zajedno s bosanskim novacima, a bogoslovi su učili u Sarajevu, na bosanskoj franjevačkoj bogosloviji.

Fra Mile Leko je kroz 6 godina, gotovo umirući, vodio Provinciju. Posebno se brinuo za zatvorene fratre. Nastojao je da oni uvijek imaju dovoljno živežnih namirnica i drugih potrebština. Provincija je bila osiromašila, a godine su bile i u gospodarskomu smislu slabe.

Hercegovačka franjevačka zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama godinama je bratski pomagala Provinciju. Bila je pripravna žrtvovati sve svoje zalihe da bi pomogla braću u Hercegovini, koji bi bez njihove pomoći stvarno gladovali.

2.3. Fra Jerko Mihaljević nastavlja put fra Mile Leke (1955.-1961.)

Kada je fra Mile Leko navršavao 6. godinu službe, u Hercegovinu je došao fra Tomislav Ostojić, član Bosanske provincije, kao generalni vizitator. Posjetio je franjevačke kuće, razgovarao s fratrima i sazvao kapitul. Na kapitulu je 6. svibnja 1955. za provincijala izabran fra Jerko Mihaljević. Za kustoda je izabran fra Mile Leko, a za definitore: fra Marijan Zubac, fra Božidar Ćorić, fra Vencel Kosir i fra Rufin Šilić.

Novi je provincijal fra Jerko bio izvanredna osoba, po svojoj prošlosti i po svojim sposobnostima. Već je prije bio provincijal, od 1946.-1949., ali nijednoga dana nije upravljao Provincijom, jer je tada bio u zatvoru.

Zatvoren je u Zagrebu 3. veljače 1946., osuđen je 18. ožujka 1947. na 12 godina zatvora, a oslobođen je 26. prosinca 1951.

On je iz Stare Gradiške, početkom 1951., premješten u Lepoglavu za ministranta nadbiskupu Alojziju Stepincu. Kada je 5. prosinca nadbiskup kardinal Stepinac pušten »na uslovni otpust«, pisano je zamolio da se pusti i fra Jerko Mihaljević, koji je došao u samostan u Zagrebu 26. prosinca 1951. U lipnju 1952. imenovan je profesorom na sarajevskoj franjevačkoj bogosloviji.

U upravljanju Provincijom slijedio je primjer svoga prethodnika. Bio je tih i miran, ali neobično prodoran u gledanju na događaje, a snalažljiv u životnim potrebama.

Glavna briga bili su mu zatvoreni franjevci. Prije svega nastojao je da u zatvoru ne oskudijevaju. Zagovarao je, gdje mu se pružila mogućnost, da se oni puste na slobodu: god. 1956. bila su puštena 4, u godini 1957. oslobođen je l, god. 1958. isto tako l, u god. 1960. puštena su 2. Imao je neprilika, s crkvene strane, zbog udruženja katoličkih svećenika. Kada je ono osnovano, fra Jerko je bio u zatvoru, a kao provincijal vidio je da članovi Udruženja, zbog toga što su u Udruženju, nisu ništa gori nego bi inače bili. Premda su ga iz Ordinarijata upozoravali da je Udruženje bezakonito, bilo mu je nejasno što bi trebao stvarno učiniti. Javno tražiti da se iz Udruženja ispišu smatrao je pogubnim, pa je savjetovao da se u tomu ne pretjerava, a osobno je o tomu javno šutio.

3. Sudbonosni postupak crkvene vlasti

Za vrijeme upravljanja fra Jerke Mihaljevića Provincijom svećenički život i rad bili su lakši. Činilo se da je komunistička vlast postala umorna od dotadanjih stalnih progona i pritisaka koje je vršila nad svećenicima. Istina Hercegovačka franjevačka provincija još uvijek nije imala ni sjemeništa ni bogoslovije, ali stvarno se nije uvijek strahovalo od premetačina, policijskoga ispitivanja i zatvora kao prije. Svećenici su mogli slobodnije raditi, oprezno vršiti svoje svećeničke dužnosti i popraviti koju trošnu kuću ili crkvu.

Kada je završavala služba fra Jerke Mihaljevića, došao je u Provinciju fra Inocent Zrinski, član zagrebače franjevačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda, poslan od generala Reda kao pohoditelj Hercegovačke franjevačke provincije. Nakon što je pohoditelj Zrinski posjetio braću i njihove kuće, sazvao je za 30. svibnja 1961. provincijski kapitul. Na tomu kapitulu za provincijala izabran je fra Zlatko Ćorić, a za njegova zamjenika bivši provincijal fra Jerko Mihaljević. Za definitore su izabrani: fra Mile Leko, fra Ljudevit Rupčić, fra Filip Sivrić i fra Vojislav Mikulić.

Fra Zlatko je imao 40 godina, osjećao se mlad, a takvim su ga i drugi smatrali. Članovima Provincije činilo se da s njime u upravu Provincije dolazi novo pokoljenje. On je nakon završene bogoslovije htio studirati prirodne znanosti i bio se upisao na fakultet prirodnih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu, ali kada su na vlast došli komunisti, uvjerio se da bi za nj bilo besmisleno učiti njihove prirodne znanosti. Postavši provincijal, sjećajući se prve braće sv. Franje, odlučio ih je nasljedovati. Preuzeo je službu pun poštovanja prema svojim bivšim odgojiteljima i prema onoj braći koju je on odgajao. Htio je sve učiniti da Provincija koju on vodi bude pravi uzor franjevačkoga bratstva.

…

3.8. Odgoj budućih pokoljenja

Hercegovačka franjevačka provincija imala je stalni način odgoja novih naraštaja. Sjemenište je bilo na Širokomu Brijegu, gdje su sjemeništarci pohađali gimnaziju zajedno s đacima koji su se pripravljali za svjetovna zvanja, novicijat se održavao na Humcu, a bogoslovija je bila u Mostaru.

Ali u tijeku god. 1943. bilo je očito da u Hercegovini ne će zadugo biti mira pa se odgoj budućih franjevaca ne će moći nastaviti kao dotada. Komunistički pobunjenici napadali su sa svih strana, a engleski zrakoplovi bombardirali su Mostar 14. siječnja 1944. Pogodili su crkvu, samostan i područje oko njih. Provincijska uprava odlučila je premjestiti studij Bogoslovije iz Mostara na drugo mjesto. Prvu i drugu godinu bogoslovije smjestili su kod župnika u Veljacima, a treću i četvrtu godinu bogoslovije u župni stan u Čerinu.

U srpnju god. 1944. bombardiran je samostan na Humcu, pa se u njemu više nije moglo stanovati. Stoga su novaci s Humca premješteni u Veljake, a bogoslovi iz Veljaka u Čitluk. U listopadu god. 1944. bilo je 18 bogoslova u Čitluku (III., IV. i V. godina), a 7 bogoslova u Čerinu.

Upravo se u to doba pružila nova mogućnost za studij bogoslova. Naime, tada, početkom god. 1944., bile su u Hrvatskoj tri franjevačke bogoslovije (Sarajevo, Makarska i Mostar). Te godine bombardirane su dvije, ona u Makarskoj i Mostaru, pa je i zbog toga trebalo ujediniti sve franjevačke bogoslove na jedno mjesto. Osim toga, budući da su franjevci imali dovoljno sposobnih profesora, mogli su osnovati bogoslovni fakultet. Stoga su, u dogovoru s Ministarstvom prosvjete, 11. srpnja 1944. osnovali Rimokatolički bogoslovni fakultet u Sarajevu. Profesori toga novog fakulteta bili su iz različitih provincija. Iz Hercegovačke franjevačke provincije za profesore imenovani su: fra Jerko Mihaljević i fra Kruno Pandžić. Taj je fakultet otvoren 20. studenoga 1944. Dekanom fakulteta imenovan je fra Vitomir Jeličić. Fakultet je, zbog poznatih vanjskih razloga, radio samo zakratko. Njegovi sveučilištarci, koji su ostali živi nakon komunističkih ubojstava, završili su svoju školu kako su i gdje su mogli.

Komunistička je vlast zabranila hercegovačkim franjevcima odgojne zavode. Provincijali su morali tražiti način da bi drugdje odgajali svoje nove pripravnike.

Bosanska franjevačka provincija primila je u svoj novicijat, u Kraljevoj Sutjesci, pripravnike Hercegovačke franjevačke provincije. Ali budući da je Bosanska provincija, kao uostalom i druge hrvatske provincije, imala poteškoća, zbog prehrane držati pripravnike drugih provincija, fra Didak Burić, provincijski vikar Hercegovačke provincije, mislio je da se državna zabrana Hercegovačkoj provinciji držati odgojne ustanove ne odnosi na novicijat, pa se u kolovozu 1947. otvorio novicijat na Humcu.

Hercegovačke franjevačke bogoslove primila je sarajevska bogoslovija Bosanske franjevačke provincije i držala ih sve dok se Hercegovačka provincija nije mogla drukčije snaći. Na sarajevskoj je bogosloviji dogmatiku predavao fra Rufin Šilić već 1947.

Sjemeništarci su na Širokomu Brijegu bili sve do mučeništva franjevaca u onom samostanu. Nakon tih žalosnih događaja, provincijal je morao tražiti za njih smještaj u drugim mjestima gdje se moglo. A to nije bilo lako, jer je svugdje bilo malo mjesta a bilo ih je teško opskrbiti prehranom. Već u siječnju 1946., fra Vitomir Jeličić, provincijal Bosanske provincije, primio je 10 hercegovačkih đaka u 5. i 6. razred gimnazije, u onaj dio gimnazijske zgrade u Visokomu, koji su uspjeli sačuvati. I druga su sjemeništa rado primala kojega sjemeništarca pa su sjemeništarci Hercegovačke franjevačke provincije odgajani u nekoliko sjemeništa.

Fra Mile Leko god. 1949. došao je do sporazuma s Provincijom Sv. Jeronima da u samostanu na Poljudu osnuje pravo sjemenište. Prefekt sjemeništaraca bio je fra Zlatko Ćorić, poslije provincijal. Sjemenište je radilo do 1956., kada ga je policija zatvorila. Sjemenište je ponovno otvoreno god. 1963. i radilo je desetak godina. Nakon toga je Hercegovačka provincija svoje sjemeništarce odgajala u sjemeništima drugih provincija i biskupija. Uprava je istom 9. srpnja 1994. odlučila osnovati svoje sjemenište na Humcu. Za nj je pripravila jedan dio u samostanu i otvorila ga 5. rujna 1994. Primljeno je 15 đaka, koji su stanovali u samostanu, a pohađali su gimnaziju u Ljubuškom.