U ovakvom raspoloženju stižem na Široki Brijeg. Kišica kao da se
skanjuje da nas pomete. Idemo na lokalitet bez obzira na sve uvjete.

Hvala Bogu noćašnja kiša nije napravila neku štetu. Očito sve je bilo
dobro pokriveno i zaštićeno. Za svaki slučaj popravljamo malo najlon i
kopamo dodatne kanale za odvod vode na drugoj masovnoj grobnici i
odlazimo prema trećoj na kojoj smo jučer počeli raditi. Koliko će u njoj
biti osoba? Po svemu sudeći opsegom je malena pa bi i taj broj trebao
biti malen.

Polazišne točke za otkopavanje jesu jučer pronađene kosti. Ubrzo se
jedna po jedna počinju pojavljivati lubanje. U kratkom vremenu pet ih je
na broju. Položene su u nizu uz kamen, iako u skučenom prostoru. U
donjem dijelu masovne grobnice pronašli smo već prije neke kosti.
Izgleda da smo imali pravo u određivanju kamo kopati. Pobijeni su,
znači, položeni poput sardina u kutiji. Možda nam to olakša posao
atribuiranja kostiju pojedinom tijelu.

Oko 10.00 u posjet nam stiže gvardijan širokobriješkog samostana fra
Branimir Musa i fra Dane Karačić. Kišica pomalo sipi, ali se ne damo
otjerati s lokaliteta. Radimo, razgovaramo i prisjećamo se ubojstva 66
hercegovačkih franjevaca. Jednog su komunisti ubili 1942., drugog krajem
listopada 1944., a svi ostali, njih 64, pobijeni su od siječnja do
srpnja 1945. Slučajno?

U međuvremenu je Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz
Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg dovršilo
i njemačkom veleposlanstvu poslalo dopis o pronađenim njemačkim
vojnicima. Poznajući ih vjerujemo da će se dostojno pobrinuti za svoje.

Građanstvo i danas pita što je s uključivanjem nadležnih tijela. Ne znam
što odgovoriti. Mi radimo svoj dio posla i nemamo mogućnosti prisiliti
ih na nešto. Društvo i sve nadležne ustanove prate naš rad pa neka čine
što je do njih. Samo, može li se o tome uopće govoriti u ovakvim
državama s obje strane granice?

Opet dolaze ljudi iz drugih sela. Njihovi najbliži nestali su tih dana
na ovim područjima. A bili su civili i, podrazumijeva se, nevini. Danas
ostarjeli ljudi rasli su zbog toga bez očeva, majki, stričeva…

Seljani, posebno susjedi, i nadalje su više nego susretljivi prema nama.
Žele nam pomagati, kupuju neki alat i donose kad vide da bi nam mogao
dobro doći, zovu nas na kavu, donose piće, komentiraju, nastoje pružiti
neku novu informaciju. Zaista im ponovno od srca hvala.

Neki sitni predmeti počinju se pojavljivati pokraj tijela: novčići,
ostatci zrcala, češalj, čizme. Kopamo dalje nastojeći ih što više
osloboditi za što lakše skupljanje i stavljanje u prikladne kutije.
Mjerimo dimenzije grobnice: 1,10 x 1,90 m. Iako smo već skinuli jedan
sloj kamenja, nailazimo i na drugi. Škrapa je, dakle, u trenutku
ubijanja uhićenih bila duboka.

Zbog kiše posao smo morali prekinuti u 14.30. Da nam je dopustila barem
još jedan sat raditi, sve bi bilo spremno za petak kada namjeravamo
vaditi posmrtne ostatke iz zemlje. Ali, bit će sve napravljeno na
vrijeme. U slučaju kiše seljani su nam obećali one velike suncobrane
koji ujedno štite i od nje. A dotle će ostati i zajedno s policijom
čuvati masovne grobnice. Obećali su i da će popravljati njihove
pokrivače od najlona, ako bude potrebno.

Prije odlaska još jedanput gledam dolje prema nedalekoj rijeci Lištici.
Rekoše da su je partizani tuda prelazili. Kad su hrvatski zapovjednici
svome zapovjedniku rekli što su opazili, on je odmahnuo rukom i rekao im
da od toga nema ništa. Sutradan kad je započela borba, na kapu je
stavio zvijezdu i zapucao po svojim podređenima. Bože, kakav časnik!
Odmahujem rukom i žurim za ostatkom nas koji smo ovih dana kisnuli na
ovim prostorima. A štala, sada prodavaonica, u kojoj su bili
zatvorenici, osta nijemo svjedočeći o prošlim vremenima.

pobijeni.info