Hrvatski misionar u Ruandi fra Ivica Perić, uz ostale svoje misionarske poslove i obveze, brine se i za portal www.vjeko-rwanda.info na kojemu često objavljuje svoje članke. Ovih se dana javio člankom u kojemu naglašava važnost školovanja. Članak, koji donosimo u cijelosti, primjenjiv je u svakom kutku zemaljske kugle.

Uz strukovnu školu Centar Otac Vjeko, gdje već godinama mlade iz naše župe obučavamo raznim zanatima, naša misija u ruandskom selu Kivumu zacrtala si je veliki cilj – izgradnju srednje škole koja bi bila poput opće gimnazije.

Ovaj naš plan je, za ruandske prilike, izuzetno velik, jer prema izrađenim projektima radilo bi se o objektu u kojem bi bilo mjesta za čak 900 učenika. To će biti velika stvar za mlade iz naše župe, jer upravo im je školovanje jedini potencijalni izlaz iz siromaštva. Svake godine u župi Kivumu osnovnu školu završi oko 600 učenika.

http://vjeko-rwanda.info/

Fra Ivica Perić

Gotovo 99 posto njih ne može nastaviti školovanje, jer jedna
godina u srednjoj školi plaća se oko 300 eura, što je za njih
nezamislivo i nedostižno. Tako mnoga djeca, nakon završenih šest
razreda, koliko u Ruandi traje osnovnoškolsko obrazovanje, ostaje bez
ikakve mogućnosti širenja svoga znanja, napredovanja i hvatanja koraka s
mladima diljem svijeta. I što se onda događa? Nažalost, mnogi završe s
one strane morala i zakona. Odaju se kriminalu i prostituciji. A to je
krug iz kojega nema izlaza…

Naša strukovna škola u kojoj mlade
školujemo za krojače, stolare, zidare, električare, vodoinstalatere i
zavarivače pokazala nam je da su djeca ovdje željna novih znanja. Samo
im to treba omogućiti. Toliko je svijetlih primjera među našim bivšim
učenicima. Sjajan je podatak, kojim se ponosimo, da je više od 90 posto
naših učenika, nakon izlaska iz strukovne škole, našlo zaposlenje. To
nas ohrabruje i daje nam nadu da ćemo tako dobre rezultate postizati i s
klasičnom srednjom školom.

Među našim bivšim učenicima su i
Brigite Muzigabakazi i Anathali Dusabeyezu. Obje su danas učiteljice,
stalno zaposlene i za ruandske prilike – dobro situirane.

Brigite
je iz našeg sela Kivumu, rođena je 1988. godine u višečlanoj obitelji. U
kućici nedaleko od naše crkve odrasla je zajedno s petero braće i
sestara. Odgojila ih je majka, jer je otac umro dok su djeca bila mala.
Kod nas se školovala za krojačicu. Bila je odlična učenica. Često nam je
ponavljala da je zahvalna na prilici koju je dobila. Jer, za nju je
bilo kakav nastavak školovanja bio nedostižan san. Barem je tako
mislila. Mi smo je primili u našu strukovnu školu. Čim je 2005. godine
završila školovanje, mi smo je zaposlili u našoj školskoj proizvodnji.
Izrađivala je razne odjevne predmete koje smo dalje prodavali kako bi
priskrbili sredstva za nove materijale, nužne za praktičnu nastavu.

Kada
se kod časnih sestara u obližnjoj župi otvorilo radno mjesto za
učitelja šivanja u jednoj školi, mi smo odmah predložili Brigite. Odmah
je dobila posao i od 2008. godine radi u školi kod časnih sestara. Tamo
rade još tri učiteljice, ali Brigite se tako dobro snašla u svom novom
poslu i pristajala je usvajati nova znanja da je postala odgovorna za
cijelu školu. Danas ona upravlja školom sa 45 učenika, kao i njihovim
odjelom proizvodnje.

Mi ju često odemo obići kako bi se uvjerili
je li sve u redu i kako napreduje u poslu. Prezadovoljni smo i mi, ali i
naša Brigite. Kaže da joj se život potpuno okrenuo. Na pozitivno,
naravno. Ona je preuzela brigu o majci te braći i sestrama. Potpuno je
renovirala obiteljsku kuću – obnovila je krov, postavila nove prozore i
vrata, uredila podove unutar kuće.

Neki dan smo je ponovo obišli i
to ju je toliko razveselilo da nam je rekla kako se osjeća kao član
naše obitelji, jer ju nismo zaboravili i jer i dalje brinemo o njezinom
napredovanju.

Anathalijina obiteljska priča još je teža. Njezina
majka nikada se nije udavala. Anathali ima trojicu braće, no nitko od
njih ne zna tko im je otac ili tko su im očevi. Odrasli su u našoj župi,
u selu Mphusi koje je oko šest kilometara udaljeno od Kivumua. Nakon
završetka osnovne škole pred Anathalijom je bila neizvjesna mogućnost. U
takvim obiteljima nerijetko se događa da se djevojčice 'prodaju' drugim
obiteljima kao buduće nevjeste ili ih se jednostavno ubaci u strašni
žrvanj prostitucije.

No, bistra glavica domogla se naše škole.
Došla je k nama i rekla da želi učiti. Da je željna znanja. Te da želi
jednoga dana imati pošteni posao od kojega će moći pristojno živjeti.
Objeručke smo ju prihvatili, a ona se odmah istaknula kao jedna od
boljih učenica.

Također je završila krojački smjer. Nakon
završetka školovanja kod nas, 2007. godine, odlazi raditi u školi kod
časnih sestara u mjestu Masaki kod glavnog grada Kigalija. Na našu
veliku radost, 2010. godine dobila je posao u državnoj školi gdje je
voditeljica odjela krojačkog smjera.Također je odgovorna i za đački dom u
okviru škole.

Anathali je danas zadovoljna mlada žena. Od svoje
plaće uzdržava i majku te najmlađeg brata. Njezin život krenuo je u
jednom puno pozitivnijem smjeru. A kada se samo sjetim kako je mogla
završiti… Eto, ovi primjeri odgovor su na pitanje zašto smo toliko
uporni izgraditi srednju školu. Školovanje čini čuda! I zato mladima
treba pružiti priliku…