Hrvatska u Rusiji piše povijest svojim prvim ikad ulaskom u finale nogometnog Svjetskog prvenstva. Zemlja koja ima jednak broj stanovnika kao jedan Berlin odjednom je postala jako velika. Jer nije iznenada poludjelo samo 4,2 milijuna Hrvata u Hrvatskoj već i otprilike isto toliko u inozemstvu. Čak je i ne-Hrvate uhvatila groznica navijanja. Euforija je ogromna. A za slavljeničko raspoloženje i mini zemljotres kod Hrvata odgovorni su Modrić, Rakitić i ostatak ekipe koji su za njih već odavno svjetski prvaci.

Rođena sam i odrasla u Njemačkoj, ali moje srce uvijek kuca za Hrvatsku na Europskim i Svjetskim prvenstvima. Moglo bi se slobodno reći da mi Hrvati nogomet volimo od rođenja. Shvaćamo ga vrlo ozbiljno i znamo što je ofsajd i prije nego naučimo reći “mama”. Moj me je otac od malih nogu vodio sa sobom na nogometni stadion dok je travnjak nogometnog kluba Croatia u Münchenu postao moj drugi dnevni boravak tijekom tinejdžerskih godina, a i baka je iz dosade plela pape s logom zagrebačkog Dinama.

I baš su te iste pape visjele 1998. godine s retrovizora mojeg Golfa dvojke kada je Hrvatska završila na iznenađujućem trećem mjestu Svjetskog prvenstva u Francuskoj – što je ujedno bio i njen prvi nastup na Svjetskom prvenstvu! Gotovo 20 prijatelja – i stranaca – sjedilo je u mojem otvorenom prtljažniku, u povorci automobila po ulicama Münchena i skoro smo od veselja prevrnuli auto. Pjevalo se, vikalo, trubilo – palile su se bengalke.

A činjenicu da se nešto slično ponovno događa, poput déjà vu trenutka, teško je pretočiti u riječi.
“Ne dajte da se probudimo, pustite nas da još malo sanjamo zajedno” poručio je je Darijo Srna svojim bivšim suigračima hrvatske reprezentacije. I doista se trenutak kada je gol Maria Mandžukića u produžecima protiv Engleske doveo do rezultata 2: 1 može nazvati nadrealnim: zvuči gotovo nemoguće da smo nakon 1998. godine došli tako daleko i nadmašili uspjeh tadašnjeg zlatnog tima.

Nakon 20 godina vratili smo se tamo gdje smo posljednji put stali, vratili smo se slavlju na Leopoldstrasse u Münchenu, na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, na rivi u Splitu, na autocesti u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, u hrvatskoj zajednici u Melbourneu u Australiji i u pubu s hrpom irskih nogometnih navijača u Dublinu.
A u slavlju smo mi Hrvati već dugo svjetski prvaci. Jer ne slavimo samo naslove već i kvalifikacije za Svjetsko ili Europsko prvenstvo. Slavimo uspjehe Nike Kovača čak i ako nismo navijači Bayerna. Zapalimo splitsku šetnicu ogromnom feštom – samo zato što je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Hrvati uvijek nađu razloge za slavlje. A ako ih nema? Nema veze, svejedno slavimo.

SVEJEDNO SLAVIMO

Hrvatsko slavlje izazvalo mini-potres

Slavimo toliko žestoko da se zemlja trese. Seizmolozi s mjerne stanice “Geofizika uživo” objavili su graf koji pokazuje da je u srijedu u 22:20 i 22:37 izmjeren lagani potres u Hrvatskoj. Prvo vrijeme nastalog mini potresa bio je upravo trenutak kada je Mario Mandžukić zabio odlučujući gol protiv Engleza. Drugi je označio kraj polufinalne igre.

“Hrvati su mi upravo okrenuli kvart naglavačke”

Osjećaje koje u nama izazivaju Luka Modrić, Ivan Rakitić, Dejan Lovren, Šime Vrsaljko, Mario Mandžukić, Ante Rebić i svi drugi hrvatski nogometaši autsajderima je teško shvatiti. “Hrvati su mi upravo okrenuli kvart naglavačke”, napisala mi je jedna prijateljica nakon utakmice s Engleskom odnoseći se na njezino susjedstvo, Theresienwiese u Münchenu. “Sigurna sam da od ovog silnog trubljenja neću moći spavati cijelu noć”, rekla je.

A kakva je to noć bila! Kao u ekstazi: “Od nervoze nisam znala što raditi, pa sam na kraju pojela Kinder jaje iako sam trebala biti natašte za vađenje krvi ujutro”, kaže Lorena Trupeljak, Hrvatica iz Samobora. I ja sam također bila potresena u utakmici protiv Engleske. Definitivno ne bih preživjela još jedne jednaesterce. A tijekom ovog turnira su i ona dva puta bila – dva puta previše.

“Doživjela sam nekoliko puta blagi infarkt”

U međuvremenu sam čak i par puta otišla u krevet jer više nisam mogla podnijeti to uzbuđenje. Kad sam čula glasni vrisak s ulice, a moj mi se suprug zaderao kroz polu-otvorena vrata sobe da ostanem ležati u krevetu jer je to očito donijelo sreću, znala sam da je napokon došlo do preokreta nakon vodstva Engleske od 1-0. “Tijekom ovog prvenstva emocije u zemlji frcaju na sve strane”, potvrđuje Sanja Prosoli iz Zagreba. “Doživjela sam nekoliko puta blagi infarkt, ali isplatilo se”.

No, što točno znači ova povijesna pobjeda protiv Engleske i ulazak u finale za tako malu zemlju poput Hrvatske? Nakon utakmice protiv Tri Lava hrvatska je nogometna reprezentacija postala najtraženijim pojmom na Googleu tijekom ovog Svjetskog prvenstva. Zemlja koja je do tada bila najvjerojatnije poznata samo kao kulisa serije “Game of Thrones” ili Winnetou filmova, odjednom je postala glavni predmet razgovora. “Ponos i vjera – to su odlike koje krase naše igrače, ali i narod navijače “, kaže Sanja. “Naše srce kuca kao jedno.”
I Lorena se slaže: “Vatreni su nas pretvorili u jednu veliku, euforičnu masu i tako nas natjerali da zaboravimo na sve svoje probleme.” A uvjerena je i da bi uspjeh hrvatske reprezentacije mogao utjecati i na turizam ove male zemlje: “Ovo je ogroman uspjeh za Hrvatsku. Igrači su i prije prvenstva privukli veliku pažnju svojim nastupom u promotivnom spotu “Croatia Full of Life”. Možemo samo zamisliti koliko će pak ljudi znati za Hrvatsku nakon ovog Svjetskog prvenstva.”

A tko je na to uopće mogao i pomisliti na početku ovog Svjetskog prvenstva? Čak je i moj šestogodišnji sin bio uvjeren: “Messi će uništiti Hrvatsku.” Ali kad je Hrvatska uništila Messija s 3:0, ostao je potpuno zbunjen. A kada su se od prvenstva oprostili njegov nogometni junak Ronaldo kao i reprezentacija Njemačke, više mu ništa nije bilo jasno. U međuvremenu ga je uhvatila groznica navijanja za hrvatsku reprezentaciju. Kad odraste, želi igrati za Hrvatsku.

A upravo su osobine ovih igrača odgovorne da postanu favoriti i šestogodišnjacima. Neumorno se bore. Srčani su. Autentični su i svoji. Skidaju se sve do gaćica kako bi svoje kopačke, štitnike, dres i hlače poklonili navijačima u publici.

Ne srame se pokazati emocije. Sanjari su kao ti i ja. Naši su nacionalni heroji i zbog njih zaboravljamo na sve oko sebe – pa makar i na kratko.

Jedno je sad već sigurno: Hrvati su Svjetski prvaci srca. Jer mi već dugo nismo jedini koji za njih navijamo. Odjednom cijeli svijet želi pobjedu Hrvata. „Dužnost je svakog Engleza podržati one za koje se smatralo da neće daleko dogurati“, napisao je na Facebooku engleski autor Boris Starling nakon poraza protiv Hrvatske. Kao dodatan razlog naveo je: „Igraju protiv Francuske.“

„Hrvatska mi je kao druga domovina“

Nakon ulaska u finale mnogi su mi čestitali. Čak su mi se javili i neki ljudi koje nisam čula sto godina. Čestitali su mi i mnogi ne-Hrvati: Nijemci, Talijani, Egipćani, ali i Englezi.
„Hrvatska mi je kao druga domovina. Ovdje i u Hrvatskoj imam puno prijatelja“, rekao je moj poznanik Markus Bloh. A za Hrvatsku ne navija isključivo iz njemačke pristojnosti. „U nedjelju sam u svakom slučaju za Hrvatsku, jer me puno veže za tu zemlju i ljude“, objasnio je.

„Na putu do Schwabinga pozdravljala su nas nasmijana lica ne-Hrvata s uzdignutim palčevima”, priča Daniela Vukelić, Hrvatica iz Münchena. „I onda se opet javio taj osjećaj – srce mi puca od ponosa, sreće i ljubavi i našla sam se kako se smijem od uha do uha, kao malo dijete na Božićno jutro.“

Njezinom mužu i njoj čestitali su ljudi iz raznih država. „Puknut ću od sreće. Ali ovaj put ne samo zbog Hrvatske, već zato jer sam primijetila kako svijet može biti miran. Iako se u nogometu igra jedan protiv drugoga, zbog ovog sam Svjetskog prvenstva doživjela srdačno i mirno ponašanje ljudi i odjednom bih voljela da je svaki dan SP!“

Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva 2018 i igra protiv Francuske, Svjetskog prvaka iz 1998. godine. Tada su Vatreni izgubili s rezultatom 1:2 u polufinalu protiv Équipe Tricolore. Sada imaju šansu za revanš. A ako ipak ne osvoje titulu? „Nije strašno. I ovako su daleko dogurali“, kaže mi sin. Osim toga: Hrvati su dokazali da snovi mogu postati stvarnost. To su pokazali protiv Nigerije, Argentine, Islanda, Danske, Rusije i Engleske. Zašto to ne bi i učinili u nedjelju i protiv Francuske?

S.