Kolumna

Ušli smo u najradosniji mjesec, mjesec kada proslavljamo rođendan našeg Isusa Krista, našeg Spasitelja i Otkupitelja. U ovo predbožićno vrijeme idealna je prilika da malo zastanemo, da ocijenimo sebe, da bez trunke laži i licemjerja odmjerimo svoje mane i vrline, da vidimo koliko smo mogli i htjeli pomoći čovjeku u potrebi, jesmo li bili istinski vjernici kršćani ili smo bili najobičniji farizeji koji svojim djelima ne svjedočimo vjeru kojoj pripadamo i kojom se „busamo" u raznorazne svrhe.

Ovo je vrijeme i da ocijenimo koliko imamo istinskih prijatelja, na koje ljude se zaista možemo osloniti, koji nas cijene onakve kakvi zaista jesmo, a ne to što jesmo u datom trenutku. Ovo je vrijeme i da sjetimo svih onih nama dragih koji više nisu s nama, ali i svih onih znanih i neznanih koji su nam podarili ono najvažnije, a to je sloboda. Kakva god da je, sloboda je sloboda.

Ovo je vrijeme i da se sjetimo onih koji su nepravedno u
sužanjstvu i koji su utamničeni poradi toga što su branili i obranili
hrvatski dom i zemlju. Također, ovo je vrijeme kada podvlačimo crtu na
ono što se dogodilo i da porazmislimo što nas to čeka kao pojedinca i
narod u bliskoj budućnosti.

Za nama su izbori za 7. saziv
Hrvatskog sabora koji su pokazali dominaciju „lijevih" snaga u Republici
Hrvatskoj, razjedinjenost „desnice" koja je opet pokazala svoju
naivnost, političku plitkost i ponovni sindrom „sebeljublja" koji se
opet obio o glavu HDZ-u.

U XI. izbornoj jedinici dogodila se jedna
očekivana i jedna, za neke neupućene i neuke, neočekivana stvar.
Očekivano su u Hrvatski sabor iz XI. izborne jedinice izabrana tri
zastupnika s HDZ-ove liste (Ilija Filipović, Milijan Brkić i Perica
Jelečević – ovim redom su ova trojica i bila pozicionirana na listi), a
za neke neupućene je neočekivana stvar da je na izbore izašlo nešto više
od 5 posto onih koji su imali pravo glasa.

Mjesec dana prije ovih
parlamentarnih izbora RH smo upozoravali i govorili kako na njih neče
izaći veliki broj birača, upozoravali smo na apatiju i razočaranost
hrvatskog čovjeka odnosom aktualne oporbene i vladajuće politike u RH
spram Hrvata koji žive u BiH, Vojvodini i drugim krajevima svijeta.
Težište razočaranja je ipak u hrvatskom čovjeku u BiH. Hrvati u BiH su u
mizernom broju izašli na birališta u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu i
Mostaru, glavna utakmica odigravala se između stranačkih infrastruktura
HDZ BiH i HDZ 1990 s jedne strane i HSP-a s druge strane.

Rezultat
je otišao u korist liste HDZ-a, tri kandidata s te liste otišla su u
Hrvatski sabor, a ovdašnji HSP-ovci su doživjeli debakl kao i subraća im
u RH. Omjer glasova je bio otprilike 10:1 za HDZ. Srbu, Jurišiću i
ostalim „ovosavskim" i „prekosavskim" HSP-ovcima mora biti jasno da su
ih Hrvati kaznili za „izdaju" i njihovo priklanjanje velikobošnjačkom
projektu majoriziranja Hrvata u Federaciji BiH. Ostale liste nisu
vrijedne spomena, odnosno njihov rezultat je više nego mizeran.

Od
ove trojice HDZ-ovaca koji su otišli u Hrvatski sabor, običan čovjek i
Hrvat najviše očekuje od Milijana Brkića da bude snažan i jak glas
hrvatskog naroda u BiH, njihovih problema s kojima se svakodnevno
susreću od Une do Save, od Drine do Neuma. Od ove ostale dvojice, baš i
ne, što pokazuju i medijski natpisi posljednjih dana koji ih optužuju za
malverzaciju sa stanom u Županji i obiteljsko nasilje.. Nije na nama da
sudimo i prosuđujemo o tome, a najbolje bi bilo da prozvani sami o tome
vrlo jasno i transparentno izvjeste javnost o tim vrlo teškim
optužbama.

U međuvremenu, Republika Hrvatska parafirala je
sporazum sa EU, od punopravnog članstva dijeli je još referendum, a BiH
još uvijek „tapka u mjestu". Novog Vijeća ministara BiH još uvijek nema
na vidiku, euroatlantske integracije su sve udaljenije, ako ih ikada
uopće i bude, negativna i sve učestalija ratno – huškačka retorika je
postala svakodnevnica, ekonomske i socijalne prilike prijete da izmaknu
kontroli, tjeskoba i neizvjesnost su sve prisutniji. Sve ove negativne
silnice dotiču se svakog čovjeka u ovoj zemlji, ali u ovom trenutku
najviše pogađaju najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH.

Područja
u Federaciji BiH s većinskim hrvatskim pučanstvom su pred kolapsom, u
političkom smislu je hrvatski narod „pred izdisajem", „na aparatima",
političari nude samo flosklule, ali konkretnog, opipljivog pozitivnog
rješenja nema, za dugo ga neće biti, ako ga uopće i bude. Zvuči
prepesimistično, ali vremena su takva da je u najmanju ruku neumjesno
narodu „bacati prašinu u oči" i lagati ga.

Bolje i bolna istina,
ali da je istina. U ovom trenutku je jedina istina da hrvatskom narodu u
BiH prijeti jedna velika neizvjesnost, s nepoznatim ishodom. Daj Bože
da taj ishod bude pozitivan, ali u ovom trenutku premalo je, skoro
nikakvih, pozitivnih parametara da bi sa sigurnošću mogli narodu reći da
će sve biti u redu.

Hrvatski narod u BiH ipak zna da bez njega
nema niti stabilne BiH, zna da hoće ovu zemlju vidjeti na putu ka
euroatlantskim integracijama a ne u nekakvoj „balkanskoj uniji" gdje će
Turska biti zemlja predvodnica, ovaj narod želi obračun s korupcijom i
kriminalom, oporavak ekonomije i gospodarstva, želi ostati na svojoj
grudi i ognjištu, želi neke nove neiskvarene ljude, želi duhovni
preporod i još bliskiji odnos sa Katoličkom crkvom, želi imati ista
prava kao i druga dva konstitutivna naroda.

Hoće li mu se ove
želje ispuniti vidjet ćemo vrlo brzo. Alternativa
je:…..odlazak….pretvaranje u nacionalnu manjinu…opće siromaštvo
gdje će samo pojedinci, njihova rodbina i prijatelji imati
izobilje…..očaj i beznađe….agonija….

Mišo Relota hrsvijet.net