Utorak, 01. veljače 2011. 15:01
«Na blagdan Svih svetih 1943. sa ostalim kolegama našao sam se u velikom Lageru u jednom žalosnom stanju. Pod snježnim nebom nas je okupio kapelan Marcolini na svetu Misu i čitao nam Evanđelje Blaženstava. Čitao je polako i bez komentara pod punim pogledom stražara sa okolnih stražarnica i sa uperenim strojnicama prema nama.

Mi smo izgledali kao beskrajna masa svijeta podno brda Blaženstava: svaka je riječ ušla u naša srca i tako smo se odmah osjećali puno i puno slobodniji od naših čuvara i stražara». (Ni prijetnja mača boli je nije prestrašila.)M. Rigoni Stern
«Četrdeset dana nakon Isusova rođenja, njegova ga majka, vjerna zakonu, prikazuje Bogu u jeruzalemskomu hramu. Zajedno sa Šimunom i mi to dijete priznajemo i slavimo kao «svijetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga… Sva naša ljudska logika prestaje kada nam netko kaže da ćemo Boga susresti u malenome djetetu. To možemo jedino spoznati djelovanjem Duha Svetoga. No, tko primi to svjetlo, njime je posve obasjan i prosvijetljen (Misal ABC).
Današnja svetkovina se zove po svijećama, po blagoslovu svijeća koje danas blagoslivljamo i nosimo u svoje domove «svijetlo od svijetla». Međutim, službeni naziv je Prikazanje Isusovo u hramu. Ima ona i još naziv svetkovina Marijina očišćenja. Na Istoku se ova svetkovina zove i «susret». Kao što je bio Mojsijev zakon nalagao da se dijete prikaže nakon četrdeset dana u hramu i da se prinese dar, tako je naređivao da se mora i majka četrdeset dana poslije poroda pojaviti i tako postati čista po Zakonu.
Josip i Marija izvršavaju zakon i propise, kao što će i sam Isus kasnije reći da nije došao ništa dokinuti, već samo dopuniti.
Danas prikazuju Isusa kao što su Eli i Ana roditelji maloga Samuela jednako prikazali u hramu. Kasnije je Samuel postao veliki i slavni Samuel(1Sam 1,24-28).
Ovo je, dakle, svetkovina i Isusova i Marijina. Isus je danas u središtu na kojega su upućene dvije osobe iz Staroga zavjeta: starac Šimun i proročica Ana. Oni su čekali otkupljenje i otkupitelja.
Ovdje bi trebalo malo vidjeti što znači sama riječ otkupljenje ili otkupiti. Čujemo je i izgovaramo kao i čitamo nebrojeno puta, ali nismo sigurni da nam je toliko poznata koliko je izgovaramo, iako u hrvatskom jeziku ima svoje lijepo značenje. U Starom zavjetu otkupitelj onoga koji je pao u bijedu i jad je bio pravno najbliži sljednik, od brata prvorođenca-najstarijega do prvih krvnih rođaka. Njihova je zadaća otkupiti, dati cijenu ako je pao u neko ropstvo ili ako je pao u materijalnu bijedu i skrajnje siromaštvo pomoći ga da se što prije pridigne. Ovako je u Izlasku Bog nazvao svoga Izraela «sinom prvijencem» kojega otkupljuje iz ropstva egipatskoga (Iz 4,22). Gospodin sam hita da spasi narod svoj, svoga ljubljenoga sina. Ovo je obiteljski, prijateljski, rodbinski čin, a ujedno i čin solidarnosti s nekim. Dakle treba dati cijenu za nekoga i otplatiti ga, otkupiti ga da ponovno bude slobodan u svakome smislu.
No, u Novom zavjetu u Marka (10,45) čitamo da «Sin čovječji nije došao da mu se služi, već da služi i da svoj život dadne za otkupninu». Bog nas, dakle otkupljuje krvlju svoga Sina, križem, mukom i smrću svoga Sina. Nije to platio srebrom, zlatom ili kojim drugim cijenjenim metalom, nečim tuđim, već nas otkupljuje krvlju svoga Sina. To je ono otkupljenje što su ga čekali i dočekali svetim životom Šimun i Ana. Svetim životom su dočekali i vidjeli «svoje spasenje», ali tu je i proročanstvo Mariji da će joj mač boli srce probosti.
Treba danas posebno čuti molitvu starca Šimuna koji zahvaljuje Bogu da je vidio spasenje pripravljeno za sve narode i pred svim narodima i svijetlo koje će prosvijetliti i svijetliti za sve narode, kao i za Izrael. On je došao svima i dolazi svima. To je već jasno starcu u hramu, a Sveti Luka koji je helenističke kulture i piše takvoj publici, ovo rado naglašava.
Mač boli je znamo proboo Marijino srce, ali je i sam Isus bio znak osporavanja tolikima i za tolike kako jučer tako i danas. On i danas dijeli ljude za i protiv. On je sam podijelio vjerske glavare i bio prva žrtva na križu. Podijelio je povijest svojim uskrsnućem na dva dijela: do njegova dolaska i od njegova dolaska, kako se danas uobičaje koristiti – prije Krista i poslije Krista. Krist i Evanđelje su i danas prihvaćeni i osporavani i ove podjele su jako vidljive po vjerniku i nevjerniku, prihvaćanju ili odbacivanju.
Prihvatimo njega – svjetlo i pođimo za njim i s njim da nas prosvijetli kao što je milijune prosvijetlio i prosvjetljuje i danas, da i naš život bude uvijek svjetlo od svjetla.
(Svijećnica je svečano ušla u Rim u prvoj polovici VII-ga stoljeća. Papa Serđo I je naredio jednu od najstarijih pokorničkih procesija koja je išla od Sv. Hadrijana sa Foruma i završavala u Svetoj Mariji Velikoj (Santa Maria Maggiore). Svijeće su se blagosivljale po tekstu i riječima starca Šimuna, a sama procesija je trebala zatrti poganske običaje u gradu što su još zaživljavali. Svijetlo je došlo u Rim i na Svijećnicu svečanim ophodom i ostalo zauvijek u Rimu.)

napisao: fra Franjo Mabić
vrelo: www.izbicno.info